Neotkrivena pričalica
srijeda, 29.03.2017.
Kratka priča- Sreća (treći dio)
Sreća
Kako li je samo dobro osjetiti zadovoljstvo. Ispunjenost. Napokon! Osjetiti obavijenost slatkoće ludila.
I dok tražimo sreću, pitajući se postoji li ona zaista, nameće mi se samo jedan odgovor. Postoji! Itekako postoji. Ona je u nama, u našim mislima, htijenjima. Potpuno je drugačija u svakome od nas. Ima tisuću i jedno lice. Stotine nepresušnih mogućnosti koje zapisane leže u srcima.
Moja je sreća ispunjenje mojih htijenja. Dobila sam je. Pronašla me napokon. Ili sam ja nju pronašla. Ne znam. Svejedno je. Imam je. Držim je čvrsto, gotovo grčevito.
Zarinuvši se potpuno u njene čari koje mi pruža, ne puštam je od sebe olako. Nevjerojatno osjećanje. Ona pokreće i daje živost. Zatamnjeni um bistri euforičnom bistrinom čistog ludila, poželjnog i lijepog. Sreća koja me trenutno dodiruje ima nečije obrise. Približava mi se kroz nečiji pogled koji prati moj korak i trag. Prilazi mi snažnim intenzitetom.
Zapljuskuje i udara me čvrstinom silovite vode koja probija zatvorena vrata. Nisu dovoljno snažna kako bi podnijela pritisak siline. Naglo popuštaju, a voda tj. sreća zapljuskuje moje lice. Opet i iznova. Gubim se u njenim blagodatima, u osmijehu na licu koji ne iščezava, već se udvostručuje, utrostručuje…
Pokušavam oteti čim više te uzvišene energije koju mi sreća dobacuje. Hvatam je. Borim se rukama i nogama da je dohvatim u što većoj količini. Otimam je sve više i više, udahnjujem je u sebe pokušavajući je osjetiti u cjelini. Teško razaznajem uživa li više moj um, srce ili tijelo. Lebdim…napokon!
Negdje sam između sna i stvarnosti…štipkam se kako bih samoj sebi dokazala da živim ljepotu sna u surovoj stvarnosti.
Nastavlja se...
Oznake: sreća, zadovoljstvo, ispunjenost
nedjelja, 26.03.2017.
Kratka priča (drugi dio)- Nestrpljivost iščekivanja
Nestrpljivost iščekivanja
Neprolaznost iščekivanja budi zbunjujuće šaren spektar osjećanja u mom ustreptalom srcu. Poigrava se strpljivošću tisućama razvodnjenih načina. Nevidljiva nestrpljivost koju nemoćno pokušavam otjerati , zločesto i pobjedonosno nastanjuje svaku poru moje duše. Osmjehuje mi se mučeći moje tijelo. Zahvaća tako nestrpljivost svaki komadić mene, noćima ne dajući da utonem u miran san.
Gricka nestrpljenje moje ruke, lice, grudi. Igra sa mnom opasnu igru nadmetanja,čekajući tko će popustiti. Nestrpljivost i ja. Jedna nasuprot drugoj. Osjećamo se međusobno u hladnoj noći usijanog žara naše već uigrane borbe. Ponekad je uspijevam otjerati na naslonjač u susjednu sobu i ostaviti je tamo neka drijema.
Tada je čekanje podnošljivo, čak i poželjno. Daje pregršt zamišljenih putova koji vode do tebe. I svaki novi put i nova zamišljena mogućnost daje određenu ljepotu mogućeg susreta s tobom. Sanjivim očima, opijena zamamnim mislima koji uključuju naš susret, nevoljko doznajem kako se iz ugodnog naslonjača netko budi,odrijemavši posve dovoljno da opet bude jak. Opet dolazi ona. U raskoši svoje rasplamtjele veličine, gospođa Nestrpljenje moje čekanje pretvara u muku.
Dokad ću izdržati? Hoće li čekanje progutati moju želju? Može li čekanje isprati sve ono primamljivo što mi se nudi u nekom budućem trenutku?
Hm… Ogromnu želju u meni, koju uništava iščekivanje, netko ipak može spasiti. Netko tko joj je dao prvobitni smisao. Netko,možda trenutno umoran i iscrpljen, ali posve uvučen u zagrljaj budućeg vremena temeljenog zajedničkom težnjom. Usudi se, kreni… i čekanju ću tad ponosno dati znak kako je vrijeme da ode u nepovrat.
Nastavlja se...
Oznake: iščekivanje, nestrpljenje, kratka priča
srijeda, 22.03.2017.
Kratka priča (Želja)- prvi dio
Želja otvara zaključana vrata, vodi pronalasku primamljivih, slatkih mogućnosti koje začahurene leže u njedrima nespokoja, u kutovima ostavljenih i prisilno napuštenih misli. Budeći se sramežljivo i sneno, želja otvara i daje probuđeni smisao, rascvjetali nagovještaj i neodoljivo htijenje za onim usnulim čežnjama duboko skrivenim u zaboravljenim pukotinama naše zamrle svijesti.
Želja razotkriva zatomljenu i zarobljenu težnju u stisnutim srcima ispraznih i potrošenih osjećaja, u dušama ispunjenima nepodnošljivom rutinom već predobro znane iscrpne kolotečine.
Poželjeti je iznimno lijepo, no opasno. Igrajući se privlačnim, vrućim dlanovima različitih želja koji dozivaju u zagrljaj iz kojeg ne puštaju olako, postajemo robovi svojih htijenja.
I dok neke i nečije tihe, pronicljive, privlačne niti prožimaju moj um i uspavano tijelo, šireći se poput debelo isprepletene mreže koja čvrsto odlučuje zariti svoje čvorove u svaki djelić moga postojanja…u meni se rađa želja. Čista, sramežljiva, nevina. I ja ću poželjeti!
Osjetit ću uzavrelu radost koja je u nekom mračnom kutku bespomoćno i slomljeno čekala te nečujno vrištala na sav glas…a bez ijednog ispuštenog glasa.
Raširit ću ruke pa da u zagrljaj uhvatim iskre sreće koja lebdi oko mog uzglavlja zavodnički mi se smiješeći. Ozarenog lica hvatam leptire u mrežu mojih želja. Osjećaj je jedinstven. Ja sam ponovno živa. Spremna otkriti,pokazati, doživjeti ono istančano, istinsko, drsko i besramno, no istovremeno nježno, otmjeno i zavodljivo.
Sve draži koje se kriju u meni držim na dlanu…netko će ih uzeti…i nečija će se želja ispuniti, ispunivši moju.
Nastavak slijedi...
Oznake: kratka priča, želja
srijeda, 15.03.2017.
O čokolinu ili mami koja zna najbolje
Društvene mreže obiluju grupama u kojima se okupljaju mame.
Ponekad volim zaviriti u njihove razgovore i razmjenu iskustava jer i sama spadam u kategoriju roditelja. Često doznam neke korisne savjete i informacije o roditeljstvu. Ima tu svakojakih tema u kojima mame razglabaju o svojoj djeci i problematici vezanoj uz odgoj i odrastanje.
Moram priznati da uz sve korisne i pozitivne stvari ovih grupa u kojima se mame okupljaju, ponekad zastanem i pitam se koji je moj problem. Slušajući određene mame, naglo me hvata kompleks manje vrijednosti.
Najjače su mi one prepirke u kojima se raspravlja o npr. dohrani djeteta.
Jedna mama kaže:- ja sam svojoj princezi dala čokolino kad je navršila pet mjeseci!
Javlja se druga mama pa se nadoveže:- Mislim da to nije pametno. Trebala si pričekati navršenih osam mjeseci! Djetetova probava još nije dovoljno razvijena.
Brže-bolje javi se treća:-Samo ti daj princezi čokolino, nije to prerano. I nas su tako hranili pa smo živi i zdravi.
Upada nadobudna moderna mama: Griješite! Šest mjeseci dijete mora biti isključivo na prsima.
Napokon se javi mama od koje me lagano hvata onaj kompleks manje vrijednosti od maloprije pa kaže: -Ja sam svojem malcu dala čokolino s navršena tri mjeseca. I nisam pogriješila. Svaka mama zna što je najbolje za njeno dijete!!!
Od ove posljednje rečenice počinje mi se mutiti pred očima. Osjećam neki pritisak u prsima i pitam se čemu rasprave o bilo čemu ako svaka mama ima taj blagoslov da zna što je najbolje za njeno dijete.
U tom trenu bih posegla za tipkama računala i odgovorila "pametnoj" mami: -NE, ne zna svaka mama što je najbolje za njeno dijete! Neke samo misle da znaju pa daju čokolino djetetu od tri mjeseca.
Zaista sam puno puta naišla na različite rasprave u kojima je zaključak glasio da svaka mama zna što je najbolje za njeno dijete.
E, pa ja sam prva koja vrlo često ne zna što je najbolje za svoje dijete!
Propitkujem se svakodnevno jesam li postupila dobro ili sam trebala postupiti drugačije u određenoj situaciji.
Kako bi samo život bio jednostavan i lijep kad bismo svi sve znali.
I zato me nevjerojatno smeta kad netko iz vlastitog neznanja veliča svoje znanje.
Ja se ipak držim one filozofske teze da nas upravo sumnja dovodi do pravih spoznaja. Stoga, sumnjajmo ponekad u svoje spoznaje kako ne bismo došli u iskušenje da dijete od tri mjeseca starosti nahranimo čokolinom.
Oznake: majčinstvo, grupe, društvene mreže
ponedjeljak, 13.03.2017.
Prva pomoć kod gubitka posla
Kažu da je pisanje terapija.Pišem od svoje desete godine. Povremeno. Onako s vremena na vrijeme kad osjetim potrebu opteretiti papir svojim jadikovkama koje proizlaze iz različitih životnih situacija. Krenulo je u djetinjstvu.Pisala sam tada o doživljajima dječje ljubavi, o nedostižnim zvijezdama koje bih promatrala dižući pogled u nebo... sve do nezaobilaznih vlastitih sukoba o poimanju života, traženju smisla u besmislu. Tipičan slijed tema koje se svojevremeno vrzmaju u svačijim mislima u pojedinim fazama odrastanja.
Papir i olovka često su bili moji dobri prijatelji. Nisu dosađivali "pametnim" savjetima, već su pomno doživjeli svaku moju napisanu riječ natopljenu raznim bojama mnogobrojnih osjećaja. Pisanje, papir i olovka zaista mogu biti nevjerojatna terapija. Uspiju otkinuti djelić nagomilanog tereta prikovanog uz leđa.
Za njima sam često posezala i u mladenaštvu, ali i kasnije kad sam već postala formirana osoba. Neopisivo je dobro vratiti se pisanju s vremena na vrijeme. Odrastajući, shvatila sam da pisanje ne mora nužno biti terapija za poboljšanje negative. Ponekad ono može pouspješiti trenutnu sreću i zadovoljstvo u nama, dovodeći je na još višu stepenicu. E, osjećaj koje pruža takvo pisanje je, naprosto, odličan!
Pišem. Sada. Iz koje pobude? Što me trenutno određuje? Sreća, tuga? Javlja se neutaživi poriv za pisanjem. Jasno je, potrebna mi je terapija! Netko poseže za terapijom psihologa,netko za terapijom opijata, a ja....posežem za pisanjem.
Može li pisanje ublažiti gubitak posla? Težak je osjećaj izgubiti posao. Nastaje kaos u glavi. Što dalje? Kako dalje? Zabrinutost oko vlastite egzistencije i egzistencije svojeg djeteta nagriza noću polusnene misli.
Na pamet mi pada česta uzrečica jednog svog učenika, hiperaktivnog osmaša. Kaže on: "Život nije fer!"
I zaista NIJE! Gubiti posao u kasnim tridesetim godinama zaista nije fer! Bezbroj je razloga zašto to nije u redu.
Nije fer izgubiti posao koji voliš, kojem se predaješ u potpunosti, posao koji te određuje kao osobu.Nije fer strahovati za budućnost svojeg djeteta jer gubeći posao moraš razmišljati kako tu budućnost izgraditi.
I nije fer što bez posla ostaješ zbog nepravde i osobnih interesa pojedinaca (prepoznatljiva i dobro znana hrvatska priča u kojoj moć i novac pobjeđuju pravdu).
Ništa od toga nije fer! (Sutra ću svom osmašu reći kako njegova poštapalica "Život nije fer!" itekako ima smisla.)
Eto! Terapiju pisanjem sam upravo odradila. Je li bila svrsishodna? Da, višestruko.
Za kraj ću poželjeti da oni zbog kojih nepravedno gubim posao koji beskrajno volim (i koji mi kroz zadovoljstvo svojih učenika pruža toplinu u srcu) ponekad osjete potrebu za terapijom bilo koje vrste. Možda s vremenom postanu bolji ljudi!
