Ako mi kažu da će nadzirati nas stvarni život Da na trenutak odemo u nepoznato, Kako da odvažem svo opiranje nama Naspram prilike da se maknem? Ako nam kažu da nam žele najbolje Kako da objasnim da za Najbolje Više nema šanse? Ako nam kažu Da su na našoj strani Kako im objasniti da je ona sada Na različitim stranama iste rijeke? Ako mi kažu da moram pokušati Rekla bih da moram uspjeti, Jer nakon što što puta pokusas, Posve je prirodno biti izbirljiv. Ako mi kažu da će nam dati slobodno vrijeme, Jeli nepristojni tražiti ga Samo za sebe? Postoji li ono uopće? |
Kako da ti objasnim Da ne mogu dalje ovako Bez svjetla na dnu pogona Bez nagrade na kraju puta Koji se nastavlja? Kako da ti objasnim Da su očekivanja moj putokaz I da ne mogu dalje Bez zvijezda? |
Nekad odeš na neko mjesto Koje si nekad jako volio I gledaš kako izgara Od uspjeha, gradnje i apartmana, I gledaš kako izgara Od želje za samim sobom bogatijim, I dok mu se tijelo nadima, utroba stagnira: Zaustavljena, smrdljiva, Stoji I ne brine se sama o sebi. I dok gledaš kontejnere užeglog smeća Kako ključaju na vrućem ljetnom suncu Vec dvadesetu godinu za redom, Na predivnoj Jadranskoj obali, Odjednom stojiš i misliš o svim sranjima koje sam sebi činiš, O cigarama, alkoholu, drogama, GMO hrani, energetskim pićima i nehranjivim voćkama, O plastici, otpadu, i moru u kojem je kanalizacija, , O ispušnim plinovima I opipljivosti zraka, O kratkim fitiljima, nerazumijevanju za druge, užurbanim razgovorima, O plitkosti, strahovima i bjezanju od bitnoga, O uplašenom srcu, o zagađenim mislima, Tad shvaćaš Da ne postoji razlika između čovjeka i mjesta, Krv nam ista. Oznake: smece, osobna odgovornost |
najglasnija linija na kojoj postojim, to su vaši glasovi kad viču: "mama, mama." i tisućama puta unutar buke ja sanjam popodne u kojem me nitko ne pozna, gdje mi je ime misterija, i nemam nadimaka. gdje sam ona stara djevojka bez lica, opuštena sekunda bez bora, kauč u potpunoj svrsi, sarkastična primjedba tv programa, tišina, tako sad sama sebi strana. trenutak koji si ne želi ništa. i kad se desi ta zaustavljena igra svemira, sve neizgovorene želje ostvarene u prstima, sav umor sabran u kapcima, u svoj toj tišini, čujem srce kako lupa. najglasnija linja na kojoj postojim je ona koja kuca "mama, mama" znam, nikad više neću biti koja sam bila, i to je samo zbog vas dvoje, više nego dovoljno. |
Zatvori oci Da ne vidiš zeleno I ne osjećaš se dužna cvjetati, Zatvori oci Da ne budeš dužna, Zatvori oci Da se odmoris I pored stvarnosti, Zatvori oči, Ne Umri, Samo stani. |
kada mi prsti pod tvojom kožom pronađu čvorove, pitam se pišeš li našu historiju u venama, i nisi li premlada da bilježiš kada još ne poznaješ jezik, ali znam da tebi nije potrebno znati reći kad znaš osjećati sve što ne mogu opisati riječima, kad si došla da nas podsjetiš o svemu ispod kože što tako usputno zaboravljamo kao darove koji su ništa ispod šarenog papira i vrpce. kada mi prsti pod tvojom kožom pronađu čvorove, svega se sjetim što je bitno. |
Šta znači obitelj? Znači li da sjedimo skupa na terasi, Pijemo vino I smijemo se jedni drugima, Znači li da raspravljamo O budućnosti jedne kuće, Znaci li da oplakujemo svoje mrtve Skupa Pa i onda kada su premladi da umru, Znači li to da nas spaja i radost i tuga, Znači li to da nas ništa ne može razdvojiti, Znači li 'obitelj' Sigurno utociste Ili samo dobro odabrano okruženje Za ono što želimo vjerovati? Znači li obitelj da smo sigurni na svijetu Ili samo da negjde Nekog imamo? |
ponekad zaboravim da nisam moja majka i da ne moram na isti način raditi umak od paradajza, da mogu slobodno koristiti sjeckanu rajčicu iz tetrapaka, već začinjenu, ponekad zaboravim da ne moram dodati sebe u svako krčkanje, da ne moram sjediti na vatri, i da smijem biti i odsutna iz stvarnosti. ponekad zaboravim da nisam moj otac, i da ne moram svoj djeci kupiti sladoled, teško je to breme nesebične dobrote kojem ne možeš dorasti niti dvadeset godina poslije. ponekad se sjetim da ne moram biti ograničena nasljeđem kojim se ponosim, i da kad temelj postane ograničenje vlastita koža postaje ludačka košulja, unutar koje geni ne mogu dalje. ponekad se sjetim se da imam djecu i da moram evoluirati dalje. ponekad, nemam isprike. tad učim voljeti i sebe, i sve prije i poslije. |