ponekad
zaboravim
da nisam moja majka
i da ne moram
na isti način raditi umak od paradajza,
da mogu slobodno koristiti sjeckanu rajčicu iz tetrapaka, već začinjenu,
ponekad zaboravim
da ne moram dodati sebe u svako krčkanje,
da ne moram sjediti na vatri,
i da smijem biti i odsutna iz stvarnosti.
ponekad zaboravim
da nisam moj otac,
i da ne moram svoj djeci kupiti sladoled,
teško je to breme nesebične dobrote
kojem ne možeš dorasti
niti dvadeset godina poslije.
ponekad se sjetim
da ne moram biti ograničena nasljeđem kojim se ponosim,
i da kad temelj postane ograničenje
vlastita koža postaje ludačka košulja, unutar koje geni ne mogu dalje.
ponekad se sjetim se da imam djecu
i da moram evoluirati dalje.
ponekad,
nemam isprike.
tad učim voljeti
i sebe, i sve prije i poslije.
Post je objavljen 01.08.2019. u 21:18 sati.