ponekad zaboravim da nisam moja majka i da ne moram na isti način raditi umak od paradajza, da mogu slobodno koristiti sjeckanu rajčicu iz tetrapaka, već začinjenu, ponekad zaboravim da ne moram dodati sebe u svako krčkanje, da ne moram sjediti na vatri, i da smijem biti i odsutna iz stvarnosti. ponekad zaboravim da nisam moj otac, i da ne moram svoj djeci kupiti sladoled, teško je to breme nesebične dobrote kojem ne možeš dorasti niti dvadeset godina poslije. ponekad se sjetim da ne moram biti ograničena nasljeđem kojim se ponosim, i da kad temelj postane ograničenje vlastita koža postaje ludačka košulja, unutar koje geni ne mogu dalje. ponekad se sjetim se da imam djecu i da moram evoluirati dalje. ponekad, nemam isprike. tad učim voljeti i sebe, i sve prije i poslije. |