Nekad odeš na neko mjesto Koje si nekad jako volio I gledaš kako izgara Od uspjeha, gradnje i apartmana, I gledaš kako izgara Od želje za samim sobom bogatijim, I dok mu se tijelo nadima, utroba stagnira: Zaustavljena, smrdljiva, Stoji I ne brine se sama o sebi. I dok gledaš kontejnere užeglog smeća Kako ključaju na vrućem ljetnom suncu Vec dvadesetu godinu za redom, Na predivnoj Jadranskoj obali, Odjednom stojiš i misliš o svim sranjima koje sam sebi činiš, O cigarama, alkoholu, drogama, GMO hrani, energetskim pićima i nehranjivim voćkama, O plastici, otpadu, i moru u kojem je kanalizacija, , O ispušnim plinovima I opipljivosti zraka, O kratkim fitiljima, nerazumijevanju za druge, užurbanim razgovorima, O plitkosti, strahovima i bjezanju od bitnoga, O uplašenom srcu, o zagađenim mislima, Tad shvaćaš Da ne postoji razlika između čovjeka i mjesta, Krv nam ista. Oznake: smece, osobna odgovornost |