Nekad odeš na neko mjesto
Koje si nekad jako volio
I gledaš kako izgara
Od uspjeha, gradnje i apartmana,
I gledaš kako izgara
Od želje za samim sobom bogatijim,
I dok mu se tijelo nadima,
utroba stagnira:
Zaustavljena, smrdljiva,
Stoji
I ne brine se sama o sebi.
I dok gledaš kontejnere užeglog smeća
Kako ključaju na vrućem ljetnom suncu
Vec dvadesetu godinu za redom,
Na predivnoj Jadranskoj obali,
Odjednom stojiš i misliš o svim sranjima koje sam sebi činiš,
O cigarama, alkoholu, drogama,
GMO hrani, energetskim pićima i nehranjivim voćkama,
O plastici, otpadu, i moru u kojem je kanalizacija, ,
O ispušnim plinovima I opipljivosti zraka,
O kratkim fitiljima, nerazumijevanju za druge, užurbanim razgovorima,
O plitkosti, strahovima i bjezanju od bitnoga,
O uplašenom srcu, o zagađenim mislima,
Tad shvaćaš
Da ne postoji razlika između čovjeka i mjesta,
Krv nam ista.
Post je objavljen 24.08.2019. u 22:06 sati.