najglasnija linija na kojoj postojim, to su vaši glasovi kad viču: "mama, mama." i tisućama puta unutar buke ja sanjam popodne u kojem me nitko ne pozna, gdje mi je ime misterija, i nemam nadimaka. gdje sam ona stara djevojka bez lica, opuštena sekunda bez bora, kauč u potpunoj svrsi, sarkastična primjedba tv programa, tišina, tako sad sama sebi strana. trenutak koji si ne želi ništa. i kad se desi ta zaustavljena igra svemira, sve neizgovorene želje ostvarene u prstima, sav umor sabran u kapcima, u svoj toj tišini, čujem srce kako lupa. najglasnija linja na kojoj postojim je ona koja kuca "mama, mama" znam, nikad više neću biti koja sam bila, i to je samo zbog vas dvoje, više nego dovoljno. |