miki...
|
dođi, odvedi me daleko, treba mi odmak od zatečenosti svim, nisu, ma ne - nisu, nisu to male pobjede, vjeruj mi, ma više ih ni ne pamtim, ne želim ići toliko nisko / visoko? / u sebe da kažem išta osim onog što stvarno je i ako nije sve dok ne kažem, sačekat ću te na donjim vratima jer je uzbrdo teže iako je fizička pojava ustvari ista privid uvijek bio je i bit će linija manjeg otpora, zar ne?, zar nije tako |
mantra
|
kako su dvoznačne jednostavne riječi, nehotično nedorečene malo govore o svemu što se iza njih zbiva i čudorednosti razloga za skoro igru, sado-mazo ili nešto iz zemlje čudesa? nema ni veznika ni razveznika sve samo jest |
nedjelja uvečer poslije petka i subote, zapis s ove strane svijesti
|
svemu što sam narančastim flomasterom i plavim zapisala u tekici jučer nije mjesto ovdje gdje je danas i moja elektronička misao. prsti se zapliću u traženju boja, ali vani je mrak. slova, ipak, mogu nositi sa sobom, ljeto ne. ponekad zaboravim odvagnuti prioritete, i ostavim ljeto na pločniku radi plastične kese pune odjeće. vraćam se opet ovdje. žuljaju me napukle opekotine na vrhovima prstiju. iz njih sam iscijedila more prije nego što sam se ustala na pločniku. ovih dana progone nas situacije koje nam pripadaju, a nisu naše i pomalo im se prepuštam. ubilo me fajn tuniranje. što sam još ono htjela reći? eh, da. hvala ti za onaj hepiend. trebao mi je. da ne zaboravim da život mora da je lijep zato što je samo jedan i ima ga samo malo i da sve dobro u životu dolazi s mjerom u kojoj moramo biti aktivni da nismo posmatrači; prelako sam to skoro zaboravila, da je svakom prevagu sudbina ipak neka ravnoteža, potrebno je samo vrijeme da shvatimo da se svi tejbls turn pa mora da će i ovaj, ako sve podliježe uzorku. naravno (?) fajn? not. prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno. |
isparene livade
|
obući ćeš budućnost u zeleno, imaju li ti dlanovi volane da ostanu nijanse? u njenoj inače bezličnosti kontrast je dubina ogrebotine prema površini svi se mjerhurići penju da samo neki dospiju biti suza ili osmijeh kao zrak sveprisutni, neophodni za život i gusti, vlažni |
ler
|
'pronađi me' poželim vrisnuti stišćući zube slušam zaglušujuću tišinu kojom pucaju obrazi mi srca: ne mogu obraniti svijet svaki sam od sebe i od svijeta samog; bespomoćnost je prazna kao balon, premala za preveliko nebo, preglasna za supersoničnost, taman za nepomicanje s mjesta kojeg nema svjetlosnim godinama gušim se u zalogajima čekanja da svi hrskavi komadići mojih htijenja konačno otpadnu sa plombi i razrežu mi dušu u krv i meso, osjećanje |
otok
|
na drugoj strani stijena obećano nam je more, i tebi i meni dovoljno je godina stvarnosti da ne vjerujemo noći i ljuljačkama ništa više nego požudi, i sve što vidiš samo je spektar plave, izmicanje mraka na usnama i vlažno htijenje, skoro jecaji, kratko i bez riječi spojeni vrhovi slučajnosti prije pijeska svi otoci se rađaju i umiru plimom |
na granici nepriličnog
|
? volim riječi koje me obuzmu kao neka nova ljubav, neka nova vrsta ljubavi, jednako strastvena, jednako prosta i prljava kao ona klasična romantična, očita i sveobuhvatna kao bajka o savršenim polovicama koje lutaju svemirom, volim stanje zaljubljenosti kada mi poplave oči u boju bezbrižja na proljetnom nebu i kada se sve čini dovoljno daleko za intrigu i dovoljno blizu za intimu, jedinstveni međusloj topline, volim pravilnost kojoj se skoro spontano pokoravaju slučajnosti i posve autonomno sveprisustvo neizvjesnosti, poput dogme u samoj srži razuma, suzili smo se, zaboravljali smo jedno po jedno značenje iz mnogoznačja dok nije ponestalo opcija do posljednje, opcije su žderači vremena s onim unovčenim osmjehom prodavača, naučeni da se svide i ne osjećaju, čekam da mi poplave nokti i palčevi, danas je bio dan za sjećanje kao i svaki drugi, volim znati da će me vlastito pamćenje iznenaditi ili izdati, volim kada se sjetim da je prava vrijednost mogućnosti ustvari u izboru. |
kontradikcija kao karma
|
zrak je hladniji kad nema sunca i sada, kako ponekad bude, tama je posve prigodno ugodna kamenitim željama koje ne tonu povrh mora kojim se dijeliš od obala kao bista vlastitog mentala plutaš glumeći da spoznaješ dušu otoka, da je pronaći mir na vrh brda, u srcu šuma, na kraju nekog punta, o da nije uzaludno roniti do ambisa daha ideja beskraja podsjeća me na kruženje za vlastitim repovima iako znam da je ruka prošlosti već davno odigrana ne kao sudbina već kao uzorak i s istim kartama može biti posve drugačija partija premda toliko je puta već bila ista ali predobro se poznajem da se ne bih bojala straha, ili sebe noć je poodmakla i spokoj koji tražiš ne pjeva na ulicama svjetionika, to samo svijet i dalje postoji dok ti u odsjaju opreza srce ne skuplja zjenice da izoštri razum nikad u svemiru tvojih grudi nije mliječna staza spoznala fokus sjaja zvijezda samo ples prašine bestidno bešumno na nebima o da barem nije tako lako prepoznati sunce i sve zbog čega je Jedino, o da nije tako uzaludan svaki pokušaj dokazati suprotno i svo vrijeme koje gubimo strahujući od vlastite hrabrosti kojom smo već i predobro naučili gubiti i sve i ništa |
O gravitaciji srca i godinama
|
'O' oproštaju raste koliko odmičemo od centra svemiri se sve brže vrte oko središta kad smo se sanjali na vrtuljcima solar pleksus smijao se grohotom mogli smo opkoliti svijet i da li se volimo onako iskreno sad je jedino važno jer kad se ne možemo dodirnuti rukama ili očima možemo biti tu O o tako daleko o O tako blizu i onako samo srcima mislimo ako smo ljudi nikako drugačije ako nismo ponekad mislim na tebe sa nekom neutaženom sjetom i vraćat će se, znam, možda stotinama godina, ali kako vrijeme ide idem i ja, sve sam toliko neka druga od one koju možda pamtiš, svejedno da li da ili ne, ponekad mislim na tebe sa nekom neutaženom sjetom i čekam kako srest ćemo se u mislima da me nađeš da te nađem onako kako te kako me znaš kako te kako me znam, ne čekam da se nađemo tko jesmo možda se sretnemo na ulicama, ali više ne ciljam, ma možda tu sam |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.