svemu što sam narančastim flomasterom i plavim zapisala u tekici jučer nije mjesto ovdje gdje je danas i moja elektronička misao.
prsti se zapliću u traženju boja, ali vani je mrak. slova, ipak, mogu nositi sa sobom, ljeto ne.
ponekad zaboravim odvagnuti prioritete, i ostavim ljeto na pločniku radi plastične kese pune odjeće. vraćam se opet ovdje.
žuljaju me napukle opekotine na vrhovima prstiju. iz njih sam iscijedila more prije nego što sam se ustala na pločniku.
ovih dana progone nas situacije koje nam pripadaju, a nisu naše i pomalo im se prepuštam. ubilo me fajn tuniranje.
što sam još ono htjela reći?
eh, da. hvala ti za onaj hepiend. trebao mi je.
da ne zaboravim da život mora da je lijep zato što je samo jedan i ima ga samo malo i da sve dobro u životu dolazi s mjerom u kojoj moramo biti aktivni da nismo posmatrači; prelako sam to skoro zaboravila,
da je svakom prevagu sudbina ipak neka ravnoteža,
potrebno je samo vrijeme da shvatimo da se svi tejbls turn pa mora da će i ovaj,
ako sve podliježe uzorku. naravno (?) fajn?
not.
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
Post je objavljen 21.07.2008. u 01:53 sati.