|
zrak je hladniji kad nema sunca i sada, kako ponekad bude, tama je posve prigodno ugodna kamenitim željama koje ne tonu povrh mora kojim se dijeliš od obala kao bista vlastitog mentala plutaš glumeći da spoznaješ dušu otoka, da je pronaći mir na vrh brda, u srcu šuma, na kraju nekog punta, o da nije uzaludno roniti do ambisa daha ideja beskraja podsjeća me na kruženje za vlastitim repovima iako znam da je ruka prošlosti već davno odigrana ne kao sudbina već kao uzorak i s istim kartama može biti posve drugačija partija premda toliko je puta već bila ista ali predobro se poznajem da se ne bih bojala straha, ili sebe noć je poodmakla i spokoj koji tražiš ne pjeva na ulicama svjetionika, to samo svijet i dalje postoji dok ti u odsjaju opreza srce ne skuplja zjenice da izoštri razum nikad u svemiru tvojih grudi nije mliječna staza spoznala fokus sjaja zvijezda samo ples prašine bestidno bešumno na nebima o da barem nije tako lako prepoznati sunce i sve zbog čega je Jedino, o da nije tako uzaludan svaki pokušaj dokazati suprotno i svo vrijeme koje gubimo strahujući od vlastite hrabrosti kojom smo već i predobro naučili gubiti i sve i ništa |