zrak je hladniji kad nema sunca
i sada, kako ponekad bude, tama je posve prigodno ugodna
kamenitim željama koje ne tonu povrh mora kojim se dijeliš od obala
kao bista vlastitog mentala plutaš glumeći da spoznaješ dušu otoka, da je pronaći mir na vrh brda, u srcu šuma, na kraju nekog punta, o da nije
uzaludno roniti do ambisa daha
ideja beskraja podsjeća me na kruženje za vlastitim repovima iako znam
da je ruka prošlosti već davno odigrana ne kao sudbina već kao uzorak i
s istim kartama može biti posve drugačija partija premda toliko je puta već bila ista
ali predobro se poznajem
da se ne bih bojala
straha,
ili sebe
noć je poodmakla i spokoj koji tražiš ne pjeva na ulicama svjetionika,
to samo svijet i dalje postoji dok ti u odsjaju opreza srce ne skuplja zjenice da izoštri razum
nikad u svemiru tvojih grudi nije mliječna staza spoznala fokus sjaja zvijezda
samo ples prašine bestidno bešumno
na nebima
o da barem
nije tako lako prepoznati sunce i sve zbog čega je
Jedino,
o da nije
tako uzaludan
svaki pokušaj dokazati suprotno
i svo vrijeme koje gubimo strahujući od vlastite hrabrosti kojom smo već i predobro naučili gubiti