biti V MP - bez alibija
|
samo planine znaju koliko se visoko možemo popeti do oblaka ili do provalije bez alibija (kretanje s alibijem samo je varka čula i socijalizacije) u planinama sam bila šutale su samo me zvuk vode slomljene na mlinu hipnotizirao bez alibija (hipnoza s alibijem samo je varka čula i imaginacije) nigdje na putu nećeš naći razloge, ne dirajmo se u prozaičnosti, diraj samo u ono čarobno vrhovima prstiju snijeg zrak okovan u led svijetlo u podnožju lišća mrak između tebe i neba, sanjaj bez alibija (s posvetom) |
fantomi odraslog djetinjstva
|
nedostajanje se igra žmurice sakriva se bešćutno lako u prozaičnosti, običnosti ondje gdje ne poznaje druga očekivanja srce lupa u rukama u vrtlogu pupka nada skrivena u mraku treperi, vreba tren da se spasi na točku već izgubljenu u vidokrugu vremena ispod linije svijene u oblik upitnika točka (izvan vidokruga) |
meteropata
|
južina mi se upliće u kosu kao legenda o šišmišima postaje sve gušća i gušća pod kožom pritisnute misli u potiljku gomilaju se u gutu boli koju osjećam u lukovima obrva kao mrštenje u trećem oku što nikada ne uspijevam zadržati pepeo na cigareti ili čemu već kao proročanstvo znam da me neće zauvijek zanimati odgovori na ista pitanja i da sve vodi samo negdje drugo, - sve - šta je? šta je sve? |
iskričava nepromjenjivost
|
jutro prelijeno da se prelije preko ruba kreveta istapa se kapljicama znoja u dan raspojasanih misli i želja ime zapisano na licu krivuda oblike svojih slova sve do ovih prije sna |
dvolična (ili sve ima i drugo lice)
|
Osuđujete me zbog gluposti mladosti Kao da ih sami niste učinili dovoljno, Moje reakcije su još uvijek dječije, Počesto pomišljam koliko bih voljela Da je više vremena za smišljanje odgovora U kojima bi bilo više istine O stvarnom porijeklu moje ljutnje I argumentima za nju, Svemu su prethodile dječije bolesti Koje više ne možete razumjeti Kada ste preboljeli i druge ospice, I ne želim da se objašnjavam niti mislim da moram, I dok sve više znam kako Uz par stepenica Bježim toreadorima u koridu Možda me prinos žrtve maštanja Razbije iz ovog sna u kojem ne postoji Odraslost kao igra pravila zadana godinama, Bookiram kartu za Barcelonu bez da napustim svoju sobu Utjelovljujem akutni eskapizam na ekranu, Toliko je lako pobjeći ovih dana, Dolazi mi epifanija lakomosti u obilju prilika, I bježim, skoro bez pomaka, Sva u zelenom oblaku boje mira Ne marim za osude niti za objašnjenja, Samo želim da znate da nemate pravo na to, Kao ni ja, Mi nemamo pravo na to; Teško je primjenjljivo u praksi, istina. |
odrazi
|
Ja živim u svijetu negativa, (onih fotografskih, izvrnutih boja) To si mislio one noći na cesti Kada je benzinska pumpa bila mekano narančasta A linije ceste decrescendirani spektar plave, Ulične svjetiljke plesale su u obliku čovječuljaka Poteze crvene između trotoara, Taj prvi put kad si ga vidio, (Moj Svijet Negativa) Tvoj invertirani odraz nježno ispranih boja Prestrašio te Nedostajao mu je intenzitet lupanja tvog srca I predefiniranost nerješivosti određenih dvojbi, Pomislio si da živim u svijetu negativa, Da nemam pravi doticaj sa stvarnosti To te učinilo nesigurnim Jer se više ništa nije moglo pretpostaviti, To sam mislila one noći na cesti Kako je svijet u negativu Samo bijela pozadina, A pojedinačnosti boje koje govore Lišene svakog drugog šuma u pozadini Ne ostavljaju previše prostora za dileme, To sam mislila one noći na cesti Kako je svijet u negativu bijel I kako tamo želim živjeti. |
unspoken
|
pojavljuješ se kao duh iz tek popijene boce; dolaziš iznenada u pravi tren. ja kasnim, kao u dobre stare dane; već odavno ne brojimo čiji je red za kašnjenje. gledamo se preko pariško plavog stoljnjaka; opipkujemo si nove živote na licima. onda ližemo vrhove prstiju, ljepljive riječi nekih starih pjesama; okus sepie na nepcu ljetne noći. ne libimo se tišine. oči su ti još uvijek najveće; imaju boju jeseni šuštavog lišća. duboke su, pronicljive; iskrice boje žada frcaju kada se u njima razbije svjetlost. to si onaj ti iz onog vremena; nitko nije brojao od onda pa do sad. oči su mi još uvijek širom otvorene i plave; ponekad se u njima kao oblutke na dnu jutarnjeg plićaka vide i dijelovi mene. točkane naivnom nevinošću kao prašinom brušene hrđe; rubovi spojeni smjehovima zapetljanim u trepavicama. tu sam ona ja iz onog vremena; nitko nije brojao od onda pa do sad. ne libimo se tišine; ne prepoznajemo vrijeme kada prolazi pokraj nas. hodamo ulicama izlizanim od hodača koji ne idu nigdje; memento prošlosti raspet među nama. radost slučajnosti, obična i čista; zatvorenim očima ritam koraka pomiče nam bokove, smjer je sad. stvarnost koju smo prihvatili kao stvarnu nije sada tu; neprobranim jezicima na iskoračanom kamenu crtamo joj tijelo od krhotina mjeseca, i postaje apstraktno prestvarna, kao fantomska misao gleda nas ravno u oči iznutra. svjetlost oko nas je dugin snop raskomadan topotom bubnjeva; u pukotinama neudahnutog zraka klizi stijenkama leda u raznobojne mjehuriće koji izviru na površinu kao pluća neutažno gladna zraka. kapljice hladnog znoja na potiljku pogleda; više ne želimo govoriti. sipamo likvidno sunce niz grlo vlastitih misli i sprženih riječi pretvaramo se u pokret; u stisnutim šakama južnjačka utjeha miriši na limun. ne libimo se tišine. |
duboko u tebi
|
ne, nitko ti neće reći što dolazi poslije, uzalud žudiš pogledom pruženim prazninom u daljini pronaći onog koji će vidjeti kroz zavoje i šapnuti ti što dolazi, da, samo ti znaš da tražiš koga nema, ne, nitko ti neće reći što dolazi, duboko u sebi uzalud žudiš biti sigurna, zaigrana u obmani ipak znaš, duboko u sebi, stopalima dodiruješ dno, oslanjaš se o njega, duboko u tebi svoje dno ti znaš |
lađa bez dna*
|
nedostaje mi bezuvjetnost, nazivam ju ushit ne odgovara na moje vriske, možda šapćem, sve je moguće, već neprestano zaredom želim nastaviti ravno prema drago nepoznatom i znam da sve dok ipak skrećem nedostajat će mi ona prava ja, bezuvjetna jebi ga. * ova pjesma je napisana u točno onoliko vremena koliko traje pjesma. ** hvala. znaš tko si, da si ti. |
miris mošusa
|
poželim rasparati zidove zgužvati prozore, vrata neka promaja odnese sve stvari koje čine prostor fizičkim da na proplanku ničega ostanemo samo ja i vjetar goli jedno pred drugim da se odnesemo u neznano |
my wings behind me
|
clickclickair želim biti ticalo leptira da osjećam zrak prvo prije nego što ga prerežem krilima dok letim kad drugo sa sobom ne znam između kupusa i kupusa biti ticalo leptira da osjećam zrak prije svega |
sudden
|
iskopcanih emocija i mene kao i vjetar moze nositi zrak, odnijeti bilo gdje bez pitanja |
'panta rhei', sjećam se
|
knjige razbacane po sobi kao da prikupljam na jedno mjesto sve daleke zemlje-snove kojih se budna prelako odričem kada se posve prirodno pasivna lagodno sjećam svoje prošlosti, sjećam svoje običnosti, motam, i ne uzrujavam se što zamjenjujem snove javom bez pretjeranog žaljenja, što uzimam što mi se daje i ne dumam, pitam se kakve veze ima ako si izgubio kompas, mahovina će uvijek rasti na sjeveru i uvijek postojat će nada da se barem nečeg takvog točno sjećam, mada - i ako ne sve dalje ide, sve ide, panta rhei, čovječe, čovječe!, zašto se samo snova sjećaš? ?! |
misao paleži
|
sada pred ljubičastim nebom negdje na osušenim lividama želim voditi ljubav s tobom dok nas ne proguta vatrena stihija kao i drugo koje smo voljeli |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.