Osuđujete me zbog gluposti mladosti
Kao da ih sami niste učinili dovoljno,
Moje reakcije su još uvijek dječije,
Počesto pomišljam koliko bih voljela
Da je više vremena za smišljanje odgovora
U kojima bi bilo više istine
O stvarnom porijeklu moje ljutnje
I argumentima za nju,
Svemu su prethodile dječije bolesti
Koje više ne možete razumjeti
Kada ste preboljeli i druge ospice,
I ne želim da se objašnjavam niti mislim da moram,
I dok sve više znam kako
Uz par stepenica
Bježim toreadorima u koridu
Možda me prinos žrtve maštanja
Razbije iz ovog sna u kojem ne postoji
Odraslost kao igra pravila zadana godinama,
Bookiram kartu za Barcelonu bez da napustim svoju sobu
Utjelovljujem akutni eskapizam na ekranu,
Toliko je lako pobjeći ovih dana,
Dolazi mi epifanija lakomosti u obilju prilika,
I bježim, skoro bez pomaka,
Sva u zelenom oblaku boje mira
Ne marim za osude niti za objašnjenja,
Samo želim da znate da nemate pravo na to,
Kao ni ja,
Mi nemamo pravo na to;
Teško je primjenjljivo u praksi, istina.
Post je objavljen 21.08.2007. u 00:12 sati.