knjige razbacane po sobi
kao da prikupljam na jedno mjesto
sve daleke zemlje-snove
kojih se budna prelako odričem
kada se posve prirodno pasivna
lagodno
sjećam svoje prošlosti,
sjećam svoje običnosti,
motam,
i ne uzrujavam se
što zamjenjujem snove javom
bez pretjeranog žaljenja,
što uzimam što mi se daje
i ne dumam,
pitam se
kakve veze ima
ako si izgubio kompas,
mahovina će
uvijek rasti na sjeveru
i uvijek postojat će nada
da se barem nečeg takvog
točno sjećam,
mada - i ako ne
sve dalje ide,
sve ide,
panta rhei, čovječe,
čovječe!,
zašto se samo snova sjećaš?
?!
Post je objavljen 08.08.2007. u 02:33 sati.