|
knjige razbacane po sobi kao da prikupljam na jedno mjesto sve daleke zemlje-snove kojih se budna prelako odričem kada se posve prirodno pasivna lagodno sjećam svoje prošlosti, sjećam svoje običnosti, motam, i ne uzrujavam se što zamjenjujem snove javom bez pretjeranog žaljenja, što uzimam što mi se daje i ne dumam, pitam se kakve veze ima ako si izgubio kompas, mahovina će uvijek rasti na sjeveru i uvijek postojat će nada da se barem nečeg takvog točno sjećam, mada - i ako ne sve dalje ide, sve ide, panta rhei, čovječe, čovječe!, zašto se samo snova sjećaš? ?! |