beskonačnost mogućnosti kao prečesto zaboravljena formula ushita
izabrao si mi RIJEČI intimni poklon za misli kao svilenkasto donje rublje, čipkasto porubljen drhtaj spektra kada se sažima u boju sivila, kao refleks ili izazov kojim ću, glatku do skliskosti omotati tišinu kolanja krvi u mojim usnama prstima nabreklim od zadaha donedavnih prošlosti dodiri između ispod i iznad kože zapinju u nedorečenoj odlučnosti hodaju u mjestu, nad živim blatom linija manjeg otpora pad je lakoća življenja, rasterećena težine vlastite gravitacije *u naporu nekog drugog smjera* obećanje je svježine, ushit je novi odsjaj istog svijeta u kapljici znoja iskonskog nastojanja kao srsi u vršcima naježenih vjerovanja titra revolucija, magnetni pol suprotan lakoći padanja, *ravnoteža* između vrha, dna, kraja, početka, - blato, dodir, zadah, revolucija, i tišina - na pola puta, ipak mi reci jesi li riječi birao meni, ili mene riječima? ************** zadah dodira zariven u blato, revolucija protkana tišinom ************** |
neprestano stvarnost
sanjam ekskurzije prema srušenim mostovima koji opet stoje, hladnoću boje rijeke i ljude bez doma kako se naslanjaju na ograde, sanjam ruke jednu u drugoj kako klize u razdvajanje labirintima amimičnih kamenih blokova prolaze ulice koje se pretvaraš da ne poznaješ dok brišu daljinu mog pogleda sve do samoće, očiju žutih od retoričkih pitanja ne osvrćem se na fotografije budnosti, na nogama prekognicije praznim dodirima pretičem zrak i robotično odmičem prema kolodvorima u rovovima nekih prijašnjih snova gdje ostavljeni i bjegunci hipnotiziraju sudbinska obećanja dlanova, haluciniraju ih u putne karte bez odredišta, nada položenih na dotrajali sjaj pariško plavih stoljnjaka čekaju život na kotačima na peronima inercije kriogenizirana svijest o nepovratnosti vremena nevidljivo zauzima prostor gdje pogledi uvijek nanovo zaustavljeni u očekivanjima cure sažetim zjenicama u podsvjest poput ambisa i natrag kapcima kruže svjetlo i mrak, neprestano stvarnost u meni. |
what's in a name
Ljubujem sa tvojim tepihom, Oči mi poprimaju boju godina zaflekane površine Daltonistične u hologramu razbacanih filozofija Osjećaju kako negdje iz dubokih korijena U čvorovima tkanja Prodiru zarobljeni dodiri nekih svakojakih koraka Tonući duboko ispod kože Kao ispod valova Slušamo zajedno noći kako odmiču jedna za drugom Ritmikom prstiju koji pokušavaju govoriti Slovima bez glasa U grlu zapinje samo praznina Kao zaluđeni bombon Sve me manje smeta osjećaj zauzetog zraka Među ovim polutkama Iako ponekad posumnjam Još uvijek ipak tražim Djeliće sunca zagubljene posve slučajno Za neki baš ovakav tren serumske prozaike I insomnie, Ensamble |
bez izbora
|
došla sam, ogoljena od očekivanja zamotana u kožu boje celofana oko svijeta sapetog unutra skriven od pogleda u stranu kojom prolazim brže nego beskrajno želim stići prije prolaska kojim ulice nestaju maglom između koraka i horizonta odjekuje smijeh klovnova dok broje njihove suze kako se nećkaju mojim očima pogledi teku strogi u fokusu bez lelujanja idem prema vremenu u koje nema povratka, vremenu iz kojeg nema povratka, preostaje samo naprijed, došla sam. |
šta ja znam? (šta ti znaš)
crtamo jutro na uspavanim licima ulica, svatko na svom kraku istokračnog trokuta uranjamo insomnične misli u prosive oblake (da ušute) komadići vodenaste pjene ostaju nam u kosi (ili smo se mazali pjenom za brijanje?!) zajedno sami u tišini gluhoj prije kokoši razmotavamo glasove prošle noći među kapijama grada, kao mučenici puta iz sna na javu nedostaje nam crta razgraničenja, (i djelovi prošle noći, kada šutimo, mislimo šta ja znam? (šta ti znaš) koji dijelovi fale, fali nam sna) negdje u težištu grada prepliću nam se aure, tamo jednoglasno proklinjemo noć šta se prcala s jutrom, i mračno crnu što se polegla blijedo bijeloj, bezveze! - mi se nikome nismo polegli! (u to smo barem sigurni) čak štoviše - mi smo se junački nadigli, negdje na oko dva prsta do dna boce krenuli na neznanog neprijatelja iz nepoznatog razloga, bez pamtljivog povoda nezapamćenim žarom nesuvislo rušili sve što se dalo srušiti, dok nismo i mi pali (jutros slomljeni ili obrušeni na podu ležali su noćna lampa, digitalni sat, odjeća sa stolice, antena sa tv-a, par praznih boca, svi raspoloživi papiri, dvije zidne slike, prozorska zavjesa i njena karnišla, tvoj telefon u kojem je počivala u bitci nesretno nastradala ljubavna veza, i mi, koji smo jutros ipak izgledali puno bolje nego taj namještaj, samo što smo mi morali ustati.) ma šta ja znam? (šta ti znaš) ma, pusti se tih... ionako 'nitko ništa ne zna. (jer) krhko je znanje.' pametno rečeno. a i taj što je to rekao mora da je puno pio. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.