Ljubujem sa tvojim tepihom,
Oči mi poprimaju boju godina zaflekane površine
Daltonistične u hologramu razbacanih filozofija
Osjećaju kako negdje iz dubokih korijena
U čvorovima tkanja
Prodiru zarobljeni dodiri nekih svakojakih koraka
Tonući duboko ispod kože
Kao ispod valova
Slušamo zajedno noći kako odmiču jedna za drugom
Ritmikom prstiju koji pokušavaju govoriti
Slovima bez glasa
U grlu zapinje samo praznina
Kao zaluđeni bombon
Sve me manje smeta osjećaj zauzetog zraka
Među ovim polutkama
Iako ponekad posumnjam
Još uvijek ipak tražim
Djeliće sunca zagubljene posve slučajno
Za neki baš ovakav tren serumske prozaike
I insomnie,
Ensamble
Post je objavljen 10.03.2007. u 06:04 sati.