Ljubujem sa tvojim tepihom, Oči mi poprimaju boju godina zaflekane površine Daltonistične u hologramu razbacanih filozofija Osjećaju kako negdje iz dubokih korijena U čvorovima tkanja Prodiru zarobljeni dodiri nekih svakojakih koraka Tonući duboko ispod kože Kao ispod valova Slušamo zajedno noći kako odmiču jedna za drugom Ritmikom prstiju koji pokušavaju govoriti Slovima bez glasa U grlu zapinje samo praznina Kao zaluđeni bombon Sve me manje smeta osjećaj zauzetog zraka Među ovim polutkama Iako ponekad posumnjam Još uvijek ipak tražim Djeliće sunca zagubljene posve slučajno Za neki baš ovakav tren serumske prozaike I insomnie, Ensamble |