crtamo jutro na uspavanim licima ulica, svatko na svom kraku istokračnog trokuta uranjamo insomnične misli u prosive oblake (da ušute) komadići vodenaste pjene ostaju nam u kosi (ili smo se mazali pjenom za brijanje?!) zajedno sami u tišini gluhoj prije kokoši razmotavamo glasove prošle noći među kapijama grada, kao mučenici puta iz sna na javu nedostaje nam crta razgraničenja, (i djelovi prošle noći, kada šutimo, mislimo šta ja znam? (šta ti znaš) koji dijelovi fale, fali nam sna) negdje u težištu grada prepliću nam se aure, tamo jednoglasno proklinjemo noć šta se prcala s jutrom, i mračno crnu što se polegla blijedo bijeloj, bezveze! - mi se nikome nismo polegli! (u to smo barem sigurni) čak štoviše - mi smo se junački nadigli, negdje na oko dva prsta do dna boce krenuli na neznanog neprijatelja iz nepoznatog razloga, bez pamtljivog povoda nezapamćenim žarom nesuvislo rušili sve što se dalo srušiti, dok nismo i mi pali (jutros slomljeni ili obrušeni na podu ležali su noćna lampa, digitalni sat, odjeća sa stolice, antena sa tv-a, par praznih boca, svi raspoloživi papiri, dvije zidne slike, prozorska zavjesa i njena karnišla, tvoj telefon u kojem je počivala u bitci nesretno nastradala ljubavna veza, i mi, koji smo jutros ipak izgledali puno bolje nego taj namještaj, samo što smo mi morali ustati.) ma šta ja znam? (šta ti znaš) ma, pusti se tih... ionako 'nitko ništa ne zna. (jer) krhko je znanje.' pametno rečeno. a i taj što je to rekao mora da je puno pio. |