let u boji naopačke

šta ja znam? (šta ti znaš)













crtamo jutro na uspavanim licima ulica,
svatko na svom kraku istokračnog trokuta
uranjamo insomnične misli u prosive oblake
(da ušute)
komadići vodenaste pjene ostaju nam u kosi
(ili smo se mazali pjenom za brijanje?!)
zajedno sami u tišini gluhoj prije kokoši
razmotavamo glasove prošle noći među kapijama grada,
kao mučenici puta iz sna na javu
nedostaje nam crta razgraničenja,
(i djelovi prošle noći,
kada šutimo,
mislimo

šta ja znam?
(šta ti znaš)
koji dijelovi fale,

fali nam sna
)

negdje u težištu grada prepliću nam se aure,
tamo jednoglasno proklinjemo noć
šta se prcala s jutrom,
i mračno crnu što se polegla blijedo bijeloj,
bezveze! - mi se nikome nismo polegli!
(u to smo barem sigurni)
čak štoviše - mi smo se junački nadigli,
negdje na oko dva prsta do dna boce
krenuli na neznanog neprijatelja
iz nepoznatog razloga, bez pamtljivog povoda
nezapamćenim žarom
nesuvislo rušili
sve što se dalo srušiti,
dok nismo i mi
pali

(jutros slomljeni ili obrušeni na podu ležali su noćna lampa, digitalni sat, odjeća sa stolice, antena sa tv-a, par praznih boca, svi raspoloživi papiri, dvije zidne slike, prozorska zavjesa i njena karnišla,
tvoj telefon u kojem je počivala u bitci nesretno nastradala ljubavna veza,
i mi,
koji smo jutros ipak izgledali puno bolje
nego taj namještaj,

samo što smo mi morali ustati.
)



ma
šta ja znam?
(šta ti znaš)
ma,
pusti se tih... ionako 'nitko ništa ne zna. (jer) krhko je znanje.'
pametno rečeno.
a i taj što je to rekao mora da je puno pio.



02.03.2007. petak

- Gukni golube (9) - Misli na drvo - #

<< Arhiva >>