sanjam ekskurzije prema srušenim mostovima koji opet stoje,
hladnoću boje rijeke i ljude bez doma kako se naslanjaju na ograde,
sanjam ruke jednu u drugoj
kako klize u razdvajanje
labirintima amimičnih kamenih blokova
prolaze ulice koje se pretvaraš da ne poznaješ
dok brišu daljinu mog pogleda sve do samoće,
očiju žutih od retoričkih pitanja ne osvrćem se na fotografije budnosti,
na nogama prekognicije praznim dodirima pretičem zrak
i robotično odmičem
prema kolodvorima u rovovima nekih prijašnjih snova
gdje ostavljeni i bjegunci hipnotiziraju sudbinska obećanja dlanova,
haluciniraju ih u putne karte bez odredišta,
nada položenih na dotrajali sjaj pariško plavih stoljnjaka
čekaju život na kotačima
na peronima inercije
kriogenizirana svijest o nepovratnosti vremena nevidljivo zauzima prostor
gdje pogledi uvijek nanovo zaustavljeni u očekivanjima cure sažetim zjenicama u podsvjest poput ambisa
i natrag
kapcima kruže svjetlo i mrak,
neprestano stvarnost
u meni.
Post je objavljen 17.03.2007. u 00:52 sati.