Život kako ga Leonard vidi, ja kako Leonarda slušam, vrijeme kako inače jest i poneka usputna stvar
propuštam svakodnevnost kroz sito prošlog i nadolazećeg trijebim Svejednost ritmom šansone koju mi pjevaš sasvim usputno dok ovo pišem ali ne čujem te, Leonarde, barem ne onako kako se čini onda kada te kroz plavet ograničenosti mojih zjena zaspu nezadržive bujice neispunjenih želja mene - nedoraslog djeteta, kada se baš sve sitnice učine bitnima pod lupom ciljanja na Život, a cjelovita slika stvarnosti izmakne slabosti subjektivnih okvira, ne! ne čujem te, jer dok te slušam ja još uvijek ne znam kako to svjetlost osjaji sadašnjost u mrežu srebrnkastih niti niti kako prozračnost sunčevih zraka postane zrak mog udaha, u mojem Sada samo se Sunce razbija u staklo ispod čeličnih grilja između mene, prošlosti i budućnosti naziva se Prozor, a ne Sada! pa se upitam pričaš li baš o tom ili nečem posve drugom, jer jezikom koji ja razumijem ja ne čujem taj trenutak između mene i vremena koje nazivaš Sada, ne! ja dok stojim ispod i iznad trenutka u kojem jesam, očiju zatvorenih pred Suncem svakodnevnosti, sva usputna vriemena traju pod mojim kapcima Sada, Leonarde, ja ne znam da li se ti i ja razumijemo baš najbolje. |
na suprotnim stranama grada
there is a crack in everything, that's how the light gets in... leonard cohen Dok stojimo ukopanih stopaala Osjećam zemlju kako potpisuje neiskoračane korake Pod kožom zaustavljenom dok stremi da hoda Sve moje Želi što ne može Dok stojimo kao nepodmazana mašina Vrijeme između nas teče kroz poroznost kamena Koju ne možemo zaustaviti pustim sanjama i Sve naše Prestaje dok može Kad stojimo razmeđeni samo ljubičasti ožiljci nepomaknutih sjećanja ostaju između nas Kao mirisa neobranih mandarina Sjećat ćemo se najesen Kako sjaji nebo bez odgovora, Dok se u naše poglede nasuprotne linije paralela Utiru kao meridijani koji žele biti Na raskršćima Da li ćemo se ikada prepoznati? |
reality participation
prikupljam iz moje stvarnosti tek najnužnije, kozmetiku za misli, ogrtač za živce, kožni remen za srce. uzimam još teniske za um i zatvaram kofere. iznosim ih, vadim ključeve iz torbe i duplo zaključavam vrata. neko me vrijeme neće me biti tu. hodam lijevom stranom ulice namjerno suprotna ostatku svijeta, prolaznicima desno-strancima, pločniku utabanom stopama drugog smjera, osjećam se nestašno kao nepovinuta konvencijama hrabro probijam svoje kovčege i svoja ramena kroz rijeku tijela koja ide prema meni da se sudaramo, sudaramo se - i ja se naglas smijem, i posve polako izlazim iz grada, sa stanice gdje se đavolje linije krive u spiralnu cestu krenuti ću na put tunelima stvarnosti krivih ogledala, susresti crveno-bijelog čovjeka u kockastom odijelu od pitanja, pučanina u opravi aristokrata, čeličnu kraljevnu istopljenog kraljevstva, vidjeti ću akrobatiku paževa i revoluciju dvorskih luda, stvarnost konkavnu, konveksnu, kvadratnu, okruglu, brušenu, naopaku, uljepšanu, odbačenu stvarnost ne moju kada linije zakrivudaju, ja ću uvijek biti suprotna hodam lijevom stranom ulice prema putu na kojem ću se boriti sa vjetrenjačama željnim borbe, – da, kao ona priča - da, znam i kraj – smijem se, dok hodam lijevom stranom ulice sve se bolje sudaram s prolaznicima - iz vježbe, a spušta se noć i vjetar se pomalo diže, i borba će svakako biti dobra. |
Igra
Pokušavam se oboriti,uporno nastojim i čekam da padnem. I ne ide; Valjda mogu. Valjda hoću; Svijet je prepun čuda. I tako je onda to, Neki nauče lakše, neki teže, a neki izgore u nastojanju. Pretpostavljam da je čar u tome što nitko ne zna koji je, nikada. OK |
Blue Morning
|
u nekim dubinama nenaslućenim suncem, gdje crno postaje modro, negdje tako u meni žive noći izbjeglice od jutra, bjegunci od stvarnosti; djevičanski neokrnjene ma susretom ili dodirom, one su kao ambisi u koje se bacam onda kada poželim vjerovati da i ja mogu letjeti. jer ja sam samo bezimena silueta, oris grafita povrh paus papira, moje oči su plave kao more od južine i razlijevaju se u mene, kroz mene, iz mene, ja sam silueta, ja sam samo more, voda i sol. zovite me Blue. |
kada misli vrište
usudila sam se izgovoriti naglas valjda želju, možda tek slučajnu misao, možda hir i nemam pravo na prigovor dok pakujem kofere šutke u sebe ne pitam dali odlazim ili samo idem negdje ili tek onako, usudila sam se naglas usudila premda netko mi je davno rekao kako svemir sve čuje, i jedino pitam se da li me čuje i kako dišem, ili samo broji moje korake, njihove odjeke, pitam se postojim li kada stojim? pitam se naglas ili to moje misli vrište. |
razdjevičena
|
Kakve to veze ima ŠTO Željela bih Da je važan moj dan Ili moja misao Ili moj san Ili ja? ŠTO Željela bih Leptiriće Pažnju Ushit Malo Interesa? ŠTO Važniji je san Sezonsko voće Koncept «mira» Ili neka Mirna? Kakve to veze ima ŠTO Danas sam po prvi put osjetila BIJES (i ne znam da li bih željela da nisam?) Kakve to veze ima? |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.