propuštam svakodnevnost kroz sito prošlog i nadolazećeg trijebim Svejednost ritmom šansone koju mi pjevaš sasvim usputno dok ovo pišem ali ne čujem te, Leonarde, barem ne onako kako se čini onda kada te kroz plavet ograničenosti mojih zjena zaspu nezadržive bujice neispunjenih želja mene - nedoraslog djeteta, kada se baš sve sitnice učine bitnima pod lupom ciljanja na Život, a cjelovita slika stvarnosti izmakne slabosti subjektivnih okvira, ne! ne čujem te, jer dok te slušam ja još uvijek ne znam kako to svjetlost osjaji sadašnjost u mrežu srebrnkastih niti niti kako prozračnost sunčevih zraka postane zrak mog udaha, u mojem Sada samo se Sunce razbija u staklo ispod čeličnih grilja između mene, prošlosti i budućnosti naziva se Prozor, a ne Sada! pa se upitam pričaš li baš o tom ili nečem posve drugom, jer jezikom koji ja razumijem ja ne čujem taj trenutak između mene i vremena koje nazivaš Sada, ne! ja dok stojim ispod i iznad trenutka u kojem jesam, očiju zatvorenih pred Suncem svakodnevnosti, sva usputna vriemena traju pod mojim kapcima Sada, Leonarde, ja ne znam da li se ti i ja razumijemo baš najbolje. |