propuštam svakodnevnost
kroz sito prošlog i nadolazećeg trijebim
Svejednost
ritmom šansone koju mi pjevaš sasvim usputno dok ovo pišem
ali ne čujem te, Leonarde,
barem ne onako kako se čini
onda kada te kroz plavet ograničenosti mojih zjena zaspu nezadržive bujice neispunjenih želja
mene - nedoraslog djeteta,
kada se baš sve sitnice učine bitnima pod lupom ciljanja na Život,
a cjelovita slika stvarnosti izmakne slabosti subjektivnih okvira,
ne!
ne čujem te,
jer dok te slušam ja još uvijek ne znam kako to svjetlost osjaji sadašnjost u mrežu srebrnkastih niti
niti kako prozračnost sunčevih zraka postane zrak mog udaha,
u mojem Sada
samo se Sunce razbija u staklo
ispod čeličnih grilja između mene, prošlosti i budućnosti naziva se Prozor, a ne Sada!
pa se upitam
pričaš li baš o tom ili nečem posve drugom,
jer jezikom koji ja razumijem
ja ne čujem taj trenutak između mene i vremena koje nazivaš Sada,
ne!
ja
dok stojim ispod i iznad trenutka u kojem jesam,
očiju zatvorenih pred Suncem svakodnevnosti,
sva usputna vriemena traju pod mojim kapcima
Sada,
Leonarde, ja ne znam da li se ti i ja razumijemo baš najbolje.
Post je objavljen 31.10.2006. u 23:11 sati.