|
u nekim dubinama nenaslućenim suncem, gdje crno postaje modro, negdje tako u meni žive noći izbjeglice od jutra, bjegunci od stvarnosti; djevičanski neokrnjene ma susretom ili dodirom, one su kao ambisi u koje se bacam onda kada poželim vjerovati da i ja mogu letjeti. jer ja sam samo bezimena silueta, oris grafita povrh paus papira, moje oči su plave kao more od južine i razlijevaju se u mene, kroz mene, iz mene, ja sam silueta, ja sam samo more, voda i sol. zovite me Blue. |