u nekim dubinama nenaslućenim suncem, gdje crno postaje modro, negdje tako u meni žive
noći izbjeglice od jutra, bjegunci od stvarnosti;
djevičanski neokrnjene ma susretom ili dodirom,
one su kao ambisi u koje se bacam onda kada poželim vjerovati
da i ja mogu letjeti.
jer ja sam samo bezimena silueta, oris grafita povrh paus papira,
moje oči su plave kao more od južine i razlijevaju se u mene, kroz mene, iz mene,
ja sam silueta, ja sam samo more, voda i sol.