prikupljam iz moje stvarnosti tek najnužnije, kozmetiku za misli, ogrtač za živce, kožni remen za srce. uzimam još teniske za um i zatvaram kofere. iznosim ih, vadim ključeve iz torbe i duplo zaključavam vrata. neko me vrijeme neće me biti tu.
hodam lijevom stranom ulice
namjerno suprotna ostatku svijeta,
prolaznicima desno-strancima, pločniku utabanom stopama drugog smjera,
osjećam se nestašno
kao nepovinuta konvencijama
hrabro probijam svoje kovčege i svoja ramena
kroz rijeku tijela koja ide prema meni da se sudaramo,
sudaramo se - i ja se naglas smijem,
i posve polako izlazim iz grada,
sa stanice gdje se đavolje linije krive u spiralnu cestu krenuti ću na put tunelima stvarnosti krivih ogledala,
susresti crveno-bijelog čovjeka u kockastom odijelu od pitanja, pučanina u opravi aristokrata, čeličnu kraljevnu istopljenog kraljevstva,
vidjeti ću akrobatiku paževa i revoluciju dvorskih luda, stvarnost
konkavnu, konveksnu, kvadratnu, okruglu, brušenu, naopaku, uljepšanu, odbačenu
stvarnost ne moju
kada linije zakrivudaju,
ja ću uvijek biti suprotna
hodam lijevom stranom ulice
prema putu na kojem ću se boriti sa vjetrenjačama
željnim borbe,
– da, kao ona priča - da, znam i kraj –
smijem se,
dok hodam lijevom stranom ulice
sve se bolje sudaram s prolaznicima - iz vježbe,
a spušta se noć i vjetar se pomalo diže,