8-8-0
sjećam se osamstoosamdeset-dva prije išla sam osamstoosamdeset-jedan prije stala sam osam-sto-osam-deset stajala pola lagala - pola vjerovala (to je četristo-četrdeset svaki) za trideset-nula-nula će prevagnuti čekanje je lutrija. |
još uvijek
Drago mi je što dolazi jesen. Biti će žireva. - rekao si. Smijem se i mislim kako je sutra već stiglo. |
metafizička matematika
zbrajam daljine, u nadi da će neka predznaka minus napraviti razliku |
panično fetalni u vlastitim neovisnostima sudaramo se u zajedničkoj opni |
.noć kad su mi poklonili fotoalbum filmova
|
ukus pepela na jeziku kao grickalica a nije toliko dobar, neke stvari posve iste a neke posve drugačije neki fale, od onda, a onda nije bilo čak ni tako davno, vidiš kako sve prođe da više ne možeš biti siguran da je to baš tako bilo, vidiš kako se sve tako brzo mijenja da dobijem taj osjećaj da gubim vrijeme. |
autogeni trening sjedi, 1.
|
veliki je dan danas. kulminacija boli, barem numerički datum odvojen u godini posebno za to.divota je to rasporeda, propisanosti, predvidljivosti za koju se lako možeš pripremiti. čime postaje nemoguća u postojanju. radi balansa mora da postoji nešto dovoljno nepredvidljivo da se ne možeš pripremiti. čime to postaje kulminacija boli. pa onda kulminiraju u krug. bumerang. boli me tijelo. zamjera mi potucanja od korijena do korijena. zamjera što se ne zaustavljam uvijek kad treba da pišam. zamjera što sam zaboravila voljeti spontane pokrete. zamjera što volim spavati na promaji. um boli od ritmičnosti zamjeranja. jesam li znala da ovo dolazi? jesam, naravno, znala sam da je ovo dan predviđen za kulminaciju boli. socijalizirana sam. i pripremila sam se. pretvorila bol u tupost, ogoljenu anonimnu tupost zaobljenih kuteva bez sjecišta, nehtijenje svega i ičega mjereno mijenjanjem digitalija. zamor mi pomalo gasi strukture i ostavlja zvuk lera da se protura zrakom. da se potuca po umu. gašenje je bilo očekivano. nije više potrebno ulaziti, izlaziti, okretati se lijevo ili desno, ići naprijed ili nazad. može se i malo i stajati. moglo bi, kad bih se barem mogla ušutkati, odučiti um od gibanja. od prepoznavanja vanjskog svijeta. od sudjelovanja. odučiti ga od imenovanja fizičkih pojava. od eksplozivnih naprava. odučiti ga od rada kada treba da se spava. nikad nisam postavila prekidač. trebala sam. hoću. jer u suprotnom ću prije ili poslije udaviti nekog motorista što gasira bez razloga dok stoji na parkingu ispod prozora kad popodne treniram siestu. a tako sam mirna i normalna djevojka da nitko to ne bi mogao predvidjeti. |
'Socially conditioned' ili 'Univezum, utopljen'
«biti će kako kažemo.» - rekli su, crno na bijelo, i otišli. «dobro.», rekao sam i nastavio ići. rekli su kako piše. nisam znao kako će biti drugima. jednak sam s njima. a njima je bilo drugačije. onda sam pao u more. i misao poveznica u tom je trenu nestala, nepostojeća kratkoročna memorija - simptomatično, trenutno, i apsolutno ništa za brinuti se. (general attitude in life) Elem, radilo se nešto o profesionalnoj etici... kako malo zvuči kao oksimoron... i može li postojati, ustrojiti se kao teorija, ili se ipak svodi na de facto samo set 'uopćenih' pravila? a spomenuta je i mogućnost postojanja načina njene postavke u smislu univerzalne, nedodirljive, na-sve-primjenjive, maksime. (...a sve dok se rastapao jedan general attitude in life, ispuštajući mjehuriće zbunio publiku - na obali.) muče me te... - maksime... jer ponekad se hvatam kako tragam za univerzalnim samo da bi bilo lakše... donositi odluke? živjeti, valjda? ... već bih nekako znala da li je univerzalno prihvatljivo. Ako postoji cilj, postoji li uvijek i način? (blup blup) ... A uto sam spržila prste iznenadnim požarom manjih proporcija i ostala bez misli poveznice. (prijespomenuti general attitude in life je samo ronio - iz hobija. ... Refleksije svjetla pod površinom varaju preslikanim odrazima tijelo Zakona (?) (potopljeno u vodi) oh da li je to univezalno prepoznatljiv osjećaj? I tko me uopće tome naučio, ili sam jednostavno takva? |
ceste
oduvijek me puno više zanimalo kako nego zašto bih se budila bez tebe. |
nostalgie...II&uvijek
zametnuti djelići tebe, još uvijek posvuda nađeni zrak, još se ponekad presvlači bespućima tvojih očiju prije sklapanja, rijetko se prepuštam predugim pogledima, da ostanem tvoja, zauvijek mala i dječja kao da nikada nije ni bilo ništa osim praznog stolca - gospođa trepavica mekih poput pudera rekla mi je onda da ćemo se tamo ponovo sresti i ne znam da li ćeš me prepoznati, i ne znam da li sam se promijenila i ne znam da li sam išta... popunjavala praznine rupama? i svijet je još uvijek isti, znaš. u igri bježanja od zaborava do zaborava, našla sam te večeras u izgubljenom prstenu tvojih ključeva neka slučajno ostavljena amajlija obojala zrak u boju bespuća, bespuća tvog oka sklopljena. |
|
duboko u tebi ne postoji strah to je samo platno stvarnosti na tren zadrhtalo duboko u tebi ne postoje trzaji to su tek mali nemiri na površini vremena duboko u tebi ti znaš, vjeruj ti znaš. |
()
... ne razumijem njegove riječi. ne poznajem njegov jezik. ne poznajem njega. samo slučajno, sjećam se crnih obala i svjetionika za nikoga. i mjesečevog ledenjaka koji će noćas da izgori. bez treptaja. ...i u ovom momentu, u samo ovom vremenu, u ovim konceptima koji me svakodnevno razdiru... nije bitno. jer noćas, baš kad treba, on rukama mog uma grije korale i vodi plažu ohlađene lave u mjesto mirnog sna. ... na njegovom jeziku, ágćtis byrjun - an alright start... u kutu sobe, dvije mačke plešu igru razdaljenih stolica, dodiruju se dodirima - kao nekad ti i ja, smiju se zaneseno i dječje preko izmišljenih predmeta... možda granica... ali noćas, noćas ne treba da znam... ovim mojim očima, samo njima, mogu reći šta da vide. to je posljednja moć koju si ostavljam. odluka. |
twist in cancerian sobriety
prolaziš bitne faze. podijeli sreću bitnosti, rijetke su. ja samo prolazim faze i ne dijelim. prekratke su za razumska poimanja. rak sam po prirodi, mi smo fazični. vrijeme u svojoj osnovi sadrži prolaznost, u prolaznosti kratkotrajnost. rakovsko vrijeme. noćas. faza 1.: Noć tragam za onim što ne znam da tražim. pišem svrhu nesvrsishodnih momenata. analiziram ovisnosti o rutinama. grandiozno maštam do idućeg sanjanja. kad bih barem znala što bih stvarno htjela. tu se zaustavljam: dobro jutro zbunjoza, imaš podočnjake jer se ne odmaraš! (ovo je samo konstruktivna kritika - socijalna deformacija - prečesto sam krivo shvaćena.) faza 2.: Ego u Noći sreća... onaj tip/sexy-glas copycat/ kaže da zna neke zanimljive ljude koji ni u četrdesetoj ne znaju šta bi sa životom. čemu da se onda žalim, tek mi je 20+? utješno, za one koji opstaju na upward/downward social comparisons. eto: znam i ja nešto stručne terminologije. tu se zaustavljam: dobar dan, već probuđeni ego, imaš dva krmelja i neodoljivo podsjećaš na pivo! (i ovo je samo konstruktivna kritika - socijalna deformacija - prečesto sam krivo shvaćena.) faza 3.: Realnost Sata Kuckavca mrak. i za par sati opet jutro. struja je ipak dobar izum, zna put do bezumlja. tu se zaustavljam: stigla sam. faza 4.: Analiza Jedina Poznaje Beskraj u beskraj. faza: Epilog XXL i na škripavoj koloturi još ove potrošene noći, opet sam, još jednom i ponovo sretna, uvjetno - bezuvjetno, usporedljivo - ne: ne trebam ljestivice, mjerice, vage, utege, komparativne filozofije, u sebi, sa sobom, pod, nad, desno, lijevo, geometrijski kontrolirano, deterministički kaotično, generalno, općenito, posvemašnje i na sve ostale načine sinonimično, uvijek, brate - uvijek, nekako - (nekako!), mora da može da bude dobro. bitno je samo sjetiti se toga u onim ključnim momentima kad baš to zaboraviš. zabilješka ovog rakovskog tijeka misli trajala je točno 39 minuta. autor će sada da promijeni muziku, i onda možda bude yet again something completely different. (ako autor ne zaspe). mjesec je danas ušao u djevicu, biti ćemo malo više pedantni ubuduće, ali svakako, baš mi je drago što sam gledala phytone. oni ama baš totalno kuže rakove. |
.inside, trance
učim spelovati F-O-K-U-S jezikom emocija, svaka misao - kaligrafija krug sa centrom u pisanci reakcija. ona pjesma: "pročitaj uputstva", čitam, pažljivo zaboravljam značenja, taj je dio izvan kontrole - jednom je nacrtao plavi cvijet na zidu i pošarao bijele ormare, samo da ostavi podsjećanje na svoje (ne)bitno postojanje. jer svoje se prošlosti ne sjećam. (volim ga, taj dio bez tajni) želim ga naučiti F-O-K-U-Su samo da bi poznavao ono što nikada neće biti. (volim ga, ne treba.) o zamrle vale kaleidoskopski razbijene neke tuđe prošlosti, i porezano srce potamnjelo od sunca, da se sjeti da i u njemu još uvijek samo krv, fokusirano spontana. Jer može i tako. |
The road to reality
"more je danas bilo slano." stvarnost me neprestano iznenađuje nonšalantno dobačenim krivuljama. kao da nema šta drugo da radi!? smiješno, jer stvar je jasna: još uvijek ne znam da hvatam. i ponekad igram, ponekad odbijam... ako igramo granica. 'NO FLAGS, NO BORDERS.' šapnu vilenjak, okrenu pedalu, i dok flashbackiram bitnosti stiještene u međusvijesti, on nestade tko zna gdje - to je moj vilenjak. stvarnost me danas nagovara da balansiram konopima mahovine između netonućih komadićaka pluta, da budem balerina pomaka prsta, od oblutka do oblutka, od korijena do korijena. i ponekad sam ravnoteža, a ponekad kliz... kad se igramo stalnosti. 'NO LINES, NO BORDERS', šapnu mjehurić, ispliva na površinu, i dok moje tijelo uživa mutno u antigravitaciji, on nestade tko zna gdje - to je moj mjehurić. stvarnost je danas ona udahnutog zraka, koncept izmišljen zbog swatch designa – da kucka i pod vodom - ja sam ništa sam do tisućitog mjehurića fizike svog potopljenog tijela, ništa do momentalno uzburkanog vala, ja sam ništa do - danas, ama baš ništa do - sada. samo put zna da ništa te ne smije iznenaditi, i da nikada nećemo biti potpuno spremni. SURPRISE!!!! reče mjehurićasti vilenjak i nestade tko zna gdje. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.