zametnuti djelići tebe,
još uvijek posvuda nađeni
zrak,
još se ponekad presvlači
bespućima tvojih očiju
prije sklapanja,
rijetko se prepuštam predugim pogledima,
da ostanem tvoja, zauvijek mala i dječja
kao
da nikada nije ni bilo ništa
osim
praznog stolca - gospođa trepavica mekih poput pudera
rekla mi je onda da ćemo se tamo
ponovo sresti
i ne znam da li ćeš me prepoznati,
i ne znam da li sam se promijenila
i ne znam da li sam išta...
popunjavala praznine
rupama?
i svijet je još uvijek isti, znaš. u igri bježanja od zaborava do zaborava, našla sam te večeras u izgubljenom prstenu tvojih ključeva
neka slučajno ostavljena amajlija obojala zrak
u boju bespuća,
bespuća
tvog oka
sklopljena.
Post je objavljen 07.09.2005. u 01:43 sati.