|
veliki je dan danas. kulminacija boli, barem numerički datum odvojen u godini posebno za to.divota je to rasporeda, propisanosti, predvidljivosti za koju se lako možeš pripremiti. čime postaje nemoguća u postojanju. radi balansa mora da postoji nešto dovoljno nepredvidljivo da se ne možeš pripremiti. čime to postaje kulminacija boli. pa onda kulminiraju u krug. bumerang. boli me tijelo. zamjera mi potucanja od korijena do korijena. zamjera što se ne zaustavljam uvijek kad treba da pišam. zamjera što sam zaboravila voljeti spontane pokrete. zamjera što volim spavati na promaji. um boli od ritmičnosti zamjeranja. jesam li znala da ovo dolazi? jesam, naravno, znala sam da je ovo dan predviđen za kulminaciju boli. socijalizirana sam. i pripremila sam se. pretvorila bol u tupost, ogoljenu anonimnu tupost zaobljenih kuteva bez sjecišta, nehtijenje svega i ičega mjereno mijenjanjem digitalija. zamor mi pomalo gasi strukture i ostavlja zvuk lera da se protura zrakom. da se potuca po umu. gašenje je bilo očekivano. nije više potrebno ulaziti, izlaziti, okretati se lijevo ili desno, ići naprijed ili nazad. može se i malo i stajati. moglo bi, kad bih se barem mogla ušutkati, odučiti um od gibanja. od prepoznavanja vanjskog svijeta. od sudjelovanja. odučiti ga od imenovanja fizičkih pojava. od eksplozivnih naprava. odučiti ga od rada kada treba da se spava. nikad nisam postavila prekidač. trebala sam. hoću. jer u suprotnom ću prije ili poslije udaviti nekog motorista što gasira bez razloga dok stoji na parkingu ispod prozora kad popodne treniram siestu. a tako sam mirna i normalna djevojka da nitko to ne bi mogao predvidjeti. |