nedjelja, 30.10.2016. u 00:03
Prison Break
"Imaš li dečka?", pitam ja Moldavku u pauzi.
"Imam.", kaže Moldavka oklijevajući.
"On nije tu?", nastavljam biti naporna.
"Nije.", kratko će ona.
"A hoće li doći ili imate vezu na daljinu?", pitam ja kao da mi život o tome ovisi.
"Ne može putovati.", kaže ona gledajući svuda samo ne prema meni.
"A što je u zatvoru pa ne može.", kažem ja ponosna na svoju šalu i počnem se glasno smijati (oni koji me znaju, znaju da je to jaaako glasno).
"Da", kaže ona sramežljivo.
Sledila mi se od srama krv u žilama.
Nasmije se ona od srca i kaže: "Baš sam ti htjela vidjeti izraz lica."
Zbunjena sam.
"Je li u zatvoru ili sam ti samo servirala dobru loptu da mi je u vratiš u glavu?"
"Je, u pritvoru je već 3 godine za nešto što nije napravio i svakim danom čekamo presudu, ali se sve odužilo i više ne znamo di je kraj."
Eto. Između dativa i akuzativa nađu se i ovakve teme.
U međuvremenu, Sirijac H je pokazivao razredu (ali samo muškom dijelu) svoju 3. bradavicu, a Indijka je morala otići ranije sa sata jer je zaključala muža u stanu i uzela jedini ključ koji imaju.
četvrtak, 27.10.2016. u 19:31
Pogledi i susreti
Već neko vrijeme vodim kćerkicu u vrtić što mi daje sat vremena lufta prije početka njemačkog. To vrijeme kratim sjedeći u pekari ili kafiću (što je često gotovo identično) i pišući pisma. Iako mi je pogled usmjerena na papir, a misli na slaganje rečenica, ipak volim sjediti pored prozora/balkona. Tu i tamo podignem pogled da vidim tko prolazi i je li možda kiša počela padati (a ja nemam kišobran ili imam ali mi ga se ne da otvarati). Tako sam jednog dana u jednom trenu (ili u jednom trenu jednoga dana) podigla glavu i vidila nekog tipa koji ne može skinuti pogled s mene. Naruči proizvod, pa pogleda, pa se smješka, pa odvrati pogled. Pa plati, pa pogleda, pa se smješka pa ne zna što će sa sobom, pa opet odvrati pogled. Po mojoj slobodnoj procjeni ima cca 40-45. Izlazi vani, prolazi pored balkona gdje sjedim i mahne mi uzbuđen i očigledno nedovoljno hrabar da mi priđe.
A lift u školi stranih jezika i dalje ne radi. Svako jutro 3 kata gore u sobu broj 2, svako popodne 3 kata dolje na plato pa u (ili na? - ne znam ni hrvatske priloge a kamoli njemačke) u-bahn. I tako jedno jutro zapuhana dođem na 3. kat i da ću prema učionici, zaustavi me sladak dečko (cca 25 god) s najljepšim osmijehom na svijetu (izgleda ovako nekako). Ne znam je li mi noge drhte zbog njegovog osmijeha kojeg ne skida s lica ili zato što sam totalno bez kondicije i penjanje na 3. kat mi je kao penjanje na Mount Everest. Pitao me gdje mu je učionica (Nek je zimmer 2! Nek je zimmer 2!) pokazujući mi pozivnicu od škole. Dobra vijest je da nije skidao pogled s mene, a bogme ni ja s njega (ne znam, doduše, što je tu dobro, ali trebala mi je rečenica da mogu ubaciti lošu vijest). Loša vijest je da mu je učionica bila nekih 4-5 kilometara od mog kata/škole/kvarta i da je skroz fulao adresu.
Na hodniku sam srela staru učiteljicu Uši. Izljubile se i izgrlile. Pitam je je li dobila razglednicu od mene ovo ljeto - kaže da je i da su je svi zajedno čitali na satu. Mislim da ne trebam ponavljati koliko mi fali stari razred.
Moldavka koja je zapravo Ruskinja se iz petnih žila trudi pričati njemački u pauzi pa smo se uhvatile dva Eritrejca. Htjela ih je pitati znaju li se od ranije. A pitala je ih jesu li oni skupa. "Ne, ja nisam slobodan.", kaže on pokazujući na vjenčani prsten dok se svi u prostoriji gušimo od smijeha. Mlađi Eritrejac je tako povučen, sramežljiv - identičan kao Eritrejac iz mog prethodnog razreda. Danas sam saznala da su njih dvoje prijatelji. Stariji Eritrejac (ovaj s vjenčanim prstenom) je simpatičan, otvoren i uvijek spreman za šalu (onoliko koliko je razumije s obzirom da krenuo s tzv. abeceda tečajem što je još ispod najnižeg nivoa). Kaže mi da je htio otići u Englesku, ali da mu je tamo hladno. Nije baš da se usrećio s Njemačkom ako mu je do topline. Kažem mu da slobodno dođe u Hrvatsku gdje nema posla, ali će mu barem biti toplo.
srijeda, 26.10.2016. u 22:50
Novi razred
Još se uvijek prilagođavam na novu grupu. Svako jutro kad ulazim u školu (tako mi je gušt školu stranih jezika zvati školom) poželim ući u svoj stari razred i iznova primjećivati male radosti koje su mi punile srce i ovaj blog (za arhivu kliknite ovdje). Primjerice, kad Talijanka poludi jer Moldavac kopa nos za vrijeme nastave i skrivećki dira svoju curu (koju je pronašao u razredu!); kad Bosanac podigne obrvu i počeše se iza uha jer nema pojma što treba odgovoriti; kad Brazilac kaže da je po zanimanju astronaut, a zapravo je učitelj glazbene kulture; kad Koreanka uporno izgovara "ihi" umjesto "ich"; kad Somalka ne izlazi iz klupe u pauzi, osim kad treba po kavu pa onda i ja moram s njom; kad Sirijac B šalje poljupce udanoj Talijanki, kad Ukrajinka želi čitati apsolutno svaku vježbu... itd itd... fale mi jako. Iako taj razred više niti ne postoji (podijelili su ih u 3-4 razreda), za mene će uvijek biti moj razred. Ono što me posebno očaralo kod njih jest to neko zajedništvo gdje nikad nije bilo svađe ili netrpljivosti ili grupiranja. U ovom novom razredu, već vidim mini bullying, samo što (na sreću?) osoba kojoj se ruga 50% razreda ima barem 40 godina i jednostavno je nije briga... ali meni je grozno da uopće u takvom jednom ambijentu postoji potreba da se izruguju osobi koja ima nešto drugačiji način učenja.
Ajmo malo o novoj ekipi...
Dolazimo odasvuda, ali ponajviše iz Sirije. U ovom razredu ima značajno više izbjeglica nego u prošlom: Rumunjka koju sam gore spomenula, dečko iz Kosova kojem je cijela obitelj ovdje i koji je do nedavno živio u Francuskoj, prekrasna Moldavka, Indijka koja je jedva dočekala da s nekim može pričati na engleskom i troje mladih (+1 stara) Hrvata koji su simpatični, ali ne i nešto motivirani za sudjelovanje na nastavi (ah ti srednjoškolci...). Ostali su izbjeglice (7x Sirija, 2x Eritreja, 1x Etiopija).
Polako upoznajem svoje nove kolege, a trenutno se najviše družim s Moldavkom koja je profesorica engleskog i španjolskog i frustrirana što ne zna bolje njemački. Mama joj živi u Rusiji, tata u Moldaviji (ili ubrnuto?) a ona se odlučila doći u Njemačku kod sestre. Uspjela je pronaći posao kao dadilja tako da živi kod te obitelji (uspjela je izbjeći preeeeskupe stanove u Minhenu), a jedini je posao odvesti curicu u školu i vratiti je nazad te biti s njom dok roditelji ne dođu. Nije loše. U Njemačkoj je godinu dana i sram ju je (a što bih ja tek rekla koja sam tu 2 godine) što je tek na A2.2. Jedva od većih provala joj je bila da je mislila da imam 23 godine. Čak i kad okreneš te brojke, još moraš dodati 3 godine. Danas smo nas dvije i jedan Sirijac otišli u šetnju nakon škole kako bismo vježbali njemački... uh, to nije dobro zvučalo.
Pravi test mi je bio kad je zazvonio telefon i na drugoj strani nalazio se poslovni suradnik mog muža koji priča što? što? Njemački. Televizija je glasno treštala (ne znam zašto ga nisam zamolila da pričeka da stišam) + kćerkica je glumila da i ona razgovara na mobitel pa je šetala gore-dolje po stanu i derala se na svog sugovornika... a ja... ja sam ga nazvala "ona" i ko zna što sam mu još rekla a da nisam ni svjesna. Uglavnom, dizaster.
Sutra pišemo neki test. Ja sam se odlučila napisati ovaj blog post umjesto da vježbam. Eto. Toliko o prioritetima.
nedjelja, 23.10.2016. u 23:23
Karma iz a bič iliti Der Duft 2
Danas sam prvi put testirala može li stvarno zapaljena šibica istjerati (sve) mirise iz WC-a.
Izgleda da može.
Istjera sve mirise, utjera miris zagoretine. Ali ne možeš imati sve. Kamo sreće da je meni taj miris super. Ovaj od šibice, da se razumijemo.
Nakon što sam u prošlom postu iskomentirala jadnu babu u podzemnoj, iz svemira mi je doletio bumerang.
Nedjelja navečer. Jedva čekam da kćerkica ode leći kako bih se malo opustila. U zadnje vrijeme ima foru da se ne želi presvlačiti i samo trči po stanu i umire od smijeha, pogotovo kad vidi naša izmoždena lica i ruke koje je pokušavaju dohvatiti.
I tako sam je večeras, umorna kakva inače jesam već od popodnevnih sati, krenula presvući za spavanje.
Skinem majicu, pobjegne. Dovučem je nazad, skinem hlače. Pobjegne. Trči ko Jerry od Toma - vragolanski se smješka i spretno bježi.
Dovučem je nazad, skinem pelenu - pobjegne.
Već preumorna da letim po 101. put, polako krenem prema njoj. Ona se smije stojeći na drugom kraju dnevnog boravka, priljubljena uz balkonska vrata. Točno takav smješak ne vidim često, ali mi djeluje sumnjivo. Ne miče se (s obzirom na njen karakter, to je već dovoljan alarm!), ali se smješka. Čudim se kako već nije porazbacala sve u dnevnom boravku onako gologuza.
Krenem prema njoj, a na dnu balkonskih vrata, vidim nešto smeđe. A mamicu ti tvoju! Posrala se na balkonska vrata, na lajsnu od parketa, a kako je lajsna mrvicu odvojena od balkonskih vrata, tako je upalo i između. Di je baš danas moralo biti meko.
Uhvatim se za glavu i viknem "ajme", a ona umire od smijeha i svoj šit-art uljepša dodatnim pišanjem.
Uspjela sam je zgrabiti dok je mirno stajala u svom vlastitom bazenu. Noseći je do sobe nadala sam se da nema repeta.
Ona je zaspala ko mali anđeo (Posranđeo, da preciziram vrstu anđelu), a mi smo ostali čistiti.
Nijedna šibica nije pomogla.
(Rijetko kada stavljam slike na blog - čista lijenost, ali ovajput je to dobra stvar.)
petak, 21.10.2016. u 15:32
Der Duft
Ako išta volim u Münchenu, onda je to javni prijevoz. Ne samo zato što je objektivno solidan, nego zato što su moja životna iskustva vezana uz javni prijevoz objektivno i subjektivno ajme majko. Mislim da bi svi koji žive na otoku trebali u danu imati barem 2h više od ostatka čovječanstva. Kako nemam vozačku, cijeli život sam bila osuđena na javni prijevoz, a dovoljno sam stara da (u vrijeme odrastanja) nisam mogla ubijati vrijeme na smartphone-u, jer je najbliže smartphone-u bio telefon koji ima fancy tipke, a ne brojeve koji se moraju okretati. U Zagrebu sam živjela ili relativno blizu centru grada, ali sam bila vezana uz krajnje katastrofalno sporu Savsku ili apsolutno daleko centru grada uz korištenje busa (Avenija Dubrovnik/Avenija V. Holjevca) i tramvaja na najfrekventnijim mjestima (Gl. kolodvor/Trg bana Jelačića).
Javni prijevoz, točnije u-bahn (jer s njim imam najviše iskustva) je točan u minutu. Kad nije onda se vozači ispričavaju (kao npr. danas kad se vrata nisu mogla zatvoriti pa smo usporili za 3 minute). Koliko god neko sredstvo javnog prijevoza bilo dobro, ne može se boriti protiv smrada. A ja imam problema sa smradom. Ne, ne smrdim (barem mislim), nego jako teško podnosim smradove iliti neugodne mirise. Lako ga nanjušim i još lakše mi se digne želudac. Tako se jučer nisam previše razveselila kad je pored mene sjela jedna starija gospođa (ok, baba) koja je mirisila na... ne znam točno što, ali samo ću reći da je tigrova mast miomiris za taj ne-ugodan miris (u daljnjem tekstu: smrad). Pokušala sam rukom prekriti nos, nemoguće, prodirao je smrad do mozga. Pokušala sam s rukavom prekriti nos, ali nisam mogla tako vječno stajati - morala sam udahniti još jače nakon što sam 5 minuta držala nos u rukavu i tako sam još snažnije udahnila njen "parfem". Bilo mi se je neugodno dignuti pa mi je jedino preostalo nadati se da će izaći prije mene. Not gonna happen. Odvalila je, kao i ja, do zadnje stanice.
I izađem ja iz podzemne teturajući jer mi se centar za ravnotežu malo opio, i onda me kiša opere.
Nije mi drago što sam smočila, ali nadam se da je i ona pa da se malo lakše diše u krugu od 10 km.
Danas sam u školi brkala akuzativ i dativ. Pričala opet s ljudima koji pričaju engleski i bolje upoznala Moldavku. Totalna predrasuda s moje strane, ali još nisam vidila ružnu žensku osobu iz Moldavije. O njoj i mojim ostalim kolegama pišem u narednim postovima...
četvrtak, 20.10.2016. u 22:30
Prvi dan škole
Počelo je. Nakon trijumfalnog testa znanja na kojem sam nekim čudom preskočila modul (pola stupnja), danas sam započela 4. modul njemačkog jezika (iliti A2.2). Ista škola, isti ulaz, ali neki drugi ljudi. Kad sam u travnju započela s tečajem, svi smo svima bili novi i počinjali smo ispočetka. Sada sam ja ušla u već formirani razred i ja sam bila nova. Bilo mi je neugodno sjesti na bilo koje mjesto jer ne znam kome sam mjesto zauzela. Zato sam došla pola sata ranije kako bih zauzela ono koje mi se najviše sviđa (štrebersko, najbliže učiteljici koja me poprilično oduševila).
Kako već 5 mjeseci ne jedem slatkiše (svi viknite "hura!"), malo sam se navukla na latte macchiato, tako da prije škole kupujem Late Macchiato To Go (koliko šećera stavim - o tome nećemo) i nešto za staviti pod zub. Tako je bilo i jutros. S toplim mlijekom s malo kave i puno šećera ušla sam u zgradu u kojoj već nekoliko mjeseci ne radi lift (odmah sam se sjetila The Big Bang Theory i njihovog lifta). Malo su se razgibali mišići koje rijetko koristim.
U 9:00 prostor nije bio prazan (sjećam se da u ex razredu nitko nije dolazio prije 9:30 pa ni učiteljice). U njemu je bio jedan dečko s kojim sam krenula pričati njemački. Još uvijek ne kužim kako sam mogla preskočiti modul kad tako loše pričam. On je iz Irana, trenutno nezaposlen i traži posao. Tu je sa ženom i dvoje male djece. Nema završenu školu (keine Beruf, kaže mi) i traži bilo kakav posao, ali ništa ne može bez njemačkog. Tell me about it... ja sam dobila već 8 odbijenica, što glasnih (thanks, but no thanks emails) što prešutnih (nikad se ne jave).
Prostorija se polako punila (Sirija, Indija, Hrvatska, Rumunjska, Moldavija, Kosovo...) i ubrzo je bilo jasno da nas je 25-30% novih. Ne znam kako, ali ja sam u roku od sat vremena postala glavna osoba za pomoć u zadacima. Zapravo znam. Zato što pričam engleski i onda svi koji ne kuže zadatak, a znaju engleski su pohrlili k meni da im na engleskom objasnim. Ja kužim zadatke, ali ne znam ih ispravno riješiti. :) To moju silnu altruističnost prepoznala je i jedna Rumunjka (deja vu) koja već 8 (!) godina živi u Njemačkoj i ne ide joj baš njemački. Dovukla se do mene i sjela kraj mene tražeći da joj diktiram pismo koje smo trebali sami osmisliti. Žena priča 10x brže od mene, hvata konverzaciju poprilično dobro, odgovara na pitanja koje ja nisam niti razumjela, a opet - ne može razumijeti zadatak, ne zna gotovo nijednu riječ ispravno napisati (ni pravopis ni gramatiku)... Malo me strah takvih kolega, jer ne znaju granicu. Prepisivala je rješenja iz moje radne bilježnice i kažem joj da fotografira stranicu s rješenjima, jer meni treba radna bilježnica, a ona kaže da neće, da ona brzo piše. I što da čovjek radi? Nakon što sam joj treći put pristojno rekla da trebam nastaviti odgovarati na zadatke i neka slobodno slika, onda se povukla.
A ja se sada povlačim na spavanje jer sutra je novi dan, ali ona ista stara pekara i ona ista škola koja čini da ovaj blog živi.
petak, 14.10.2016. u 22:34
Snail mail
Ovo ljeto pročitala sam svoj dnevnik iz 7. razreda. Na prvoj stranici sam se predstavila imenom i prezimenom. Tu se ništa nije promijenilo. Navela sam kako su mi hobiji skupljanje markica, čitanje poezije i pisanje pisama. (Znam, ono, totalni adrenalin!) Ni tu se ništa nije promijenilo, niti nakon 22 godine.
Večeras sam izašla na susret s nekolicom nepoznatih osoba, okupljenih oko istog hobija: pisanje pisama. Slučajno sam pronašla event na Fejsu i odlučila otići. Prilika da se vježba njemački. Prilika da se upoznaju novi ljudi. Prilika da pobjegnem iz stana (ovo zadnje je jedino važno zapravo).
Uzela sam biciklu iz garaže i sjetila se da nisam stavila svjetla. Zašto ne držim svjetla na bicikli? Zato što imamo kleptomana u zgradi. Naime, kad smo se uselili (prije točno godinu dana, minus 2 tjedna) vlasnik stana nam je rekao da su bicikle sigurne u garaži, ali ne i sitne stvari na njima, jer u zgradi živi gospodin koji ih voli krasti.
U košaru sam stavila platnentu torbu s materijalima za izradu kuverti i pisanje pisama i s obzirom na količinu - torba je prekrila i svjetlo i moj nos i jedva sam vozila do podzemne. Ne znam zašto, ali sam samu sebe podsjetila na Bob Rock-a.
Kako mi je u-bahn pobjegao ispred nosa, iskoristila sam vrijeme da kupim kartu i odem u wc (znam, malo prije sam bila doma - ali puno pijem vode, kunem se!). U WC-u poplava i neotklonjen sadržaj u školjki. Htjela sam slikati - čisto da vam dođe muka kao što je došla i meni, ali od smrada nisam znala gdje mi je mobitel i nisam imala dovoljno dobar razlog da se unutra zadržim više od 5 sekundi.
Po izlasku sam susrela dečka s blještavo-bijelim patikama, onako kao iz dućana. Od dosade počela sam razmišljati kakve bi patike bile da je on ušao u taj wc.
Čim sam izašla iz podzemne, zamirisala je prohladna, ali živa minhenska večer. Hodala sam s tom hrpetinom stvari i tražila mačke. Mačke? Da. Mačke. Kafić u kojem smo se trebali susresti je toliko cat-friendly da je njih unutra više nego ljudi. Lijeno se šeću, leže po šanku, a svaka sliči na Grumpy Cat.
Ekipica je bila vrlo zanimljiva. Organizatorica susreta, mlada Filipinka (mislim da ulazim u godine kad mi je sve "mlado") došla je u Njemačku kako bi studirala socijalnu antropologiju, ali da bi to učinila, mora naučiti jezik. Do tada, mora preživjeti u najskupljem gradu u Njemačkoj. Tako radi 2 posla i volontira na 2 mjesta. To je jedna od onih ljudi koji zrače pozitivnom energijom čak i u svojoj introvertnoj prirodi. Za stolom je sjedio i Njemac koji je svoj dolazak predstavio sa: "Moja cura je trebala doći, ali nije uspjela, pa je mene poslala." I on i ona su tu na doktoratu (tako su se i upoznali), s tim da je ona iz Hrvatske (eto, svuda smo, a ne samo u DM-u). Nedugo nakon što sam se ja smjestila i porazbacala stvari po stolu, stigla je Amerikanka koja radi u knjižnici u internacionalnoj školi. Nisam mogla odoljeti da je ne pitam zašto Njemačka od svih zemalja (btw, ni ona ne zna njemački). Kaže da je jedini kriterij bio da bude knjižničarka. Neovisno o kojoj zemlji. I eto je. Oduševljava me ta sigurnost u svoj izbor i upornost da se uspije u svom naumu. Kad smo se prihvatili izrade kuverti/čestitki/pisanja pisama (doduše, više smo pričali, ali to je uvijek tako), pridružila nam se i britanka koja je također tu na doktoratu i radi kao urednica (nečega - nisam uspjela razumijeti čega). Ona je brže bolje isprevrtala sav materijal kojeg sam donijela i složila svoju čestitku prije svih nas.
U 20h smo napustile mačke i pokoju osobu u kafiću i krenuli prema podzemnoj. Zrak je i dalje bio krispi, a žamor se pojačao. Miris me podsjetio na Zagreb. Jesen u Zagrebu. Taman hladno da je ugodno brzo hodati od Ilice do Glavnog kolodovora. Dovoljno toplo da to zaista i učiniš. Jesen na otoku je nešto drugačija... ali o tome možda drugi put.
Na stanici me dočekala moja bicikla. Zaboravila sam izvaditi svjetla, ali bila su tamo. Nikome nisu bila privlačna, a moj kleptoman je očito ograničio područje svog interesa na garažu.
U stanu me dočekala kćerkica koja je viknula "Mama je došla" i nastavila se igrati kao da ne postojim... ali dok pišem... postojim.
utorak, 11.10.2016. u 09:19
A2.2
Nakon dugo vremena posjetila sam svoju školu (stranih jezika) i odmah osjetila uzbuđenje. S jedne strane, uzbuđenje je postojalo jer moram polagati ispit kako bih nastavila tečaj, a s druge strane jer ću viditi dio svog razreda kojeg sam napustila prije 4 mjeseca.
Izašla sam iz podzemne i ušla u obližnju pekaru. Ovdje gotovo svaka pekara ima stolove gdje možeš u miru pojesti i popiti što imaš, ali opet nije đir naših kafića gdje se osjećaš da možeš (i trebaš) sjediti satima. Kupila sam Latte Macchiato (napitak s najmanje kafe i najviše mlijeka i pjene i šećera kojem onda dodam još mlijeka i šećera i dobro promiješam da bude još više pjene) i sendvič (ohne tomaten bitte) i jedva se popela na visoku stolicu.
Ne volim visoke stolice. Ne osjećam se stabilno u njima i imam sigurnost kao početnik u hodanju na/po štapovima. Ali tog jutra čudnovato udobno sam se smjestila u visoku crvenu stolicu i gledala kroz prozor jedući sendvič i pijuckajući mlijeko s malo kave na slamku.
(kompozicijski najlošija slika ikad)
Gotovo svi ljudi koji su ulazili u pekaru, također su išli učiti njemački. Odakle su? Zašto su ovdje? Ostaju li cijeli svoj život u Njemačkoj? Na ova pitanja jedva da imam vlastite odgovore.
Uzbuđenje je raslo. Došlo je 9h i uputila sam se ispred ureda gdje se održava testiranje znanja. Odmah sam se zbunila objašnjavajući da sam ovdje završila A1 i da sad želim upisati A2.1 te da moram izaći na ispit provjere stečenog znanja. Na pitanje u koje doba želim ići na tečaj (i moj odgovor na jutarnji u 9:30) rekla je da je popunjen A2.1 tečaj i da mogu samo popodne ili navečer, ali da ima još mjesta u A2.2 na što sam se samo nasmijala. Uzela mi je osobnu i dala 10 stranica veliki test i rekla da ide od A1 do B1 i da ispunim sve što znam.
Test sam ispunjavala vani, ispred njihovog ureda. Na sreću, bio je samo jedan tip kraj mene, čekao je svoju ženu. A ženica je muku mučila unutra (posjetila me na kolegicu iz Srbije - ko je čitao blog - zna). I krenem ispunjavati i već na 3. stranici skužim da ću morati malo en-ten-tini pošto nema negativnih bodova. Test mi je bio težak. Došla sam do 8. stranice. Znala sam da osnovno znanje imam, ali nisam očekivala što je uslijedilo.
Dok je djelatnica provjeravala odgovore napisane crnom kemijskom koja je u jednom trenutku od muke prestala pisati, ja sam tipkala poruke da ubijem nervozu. Nisam ni htjela gledati što mi je pogrešno i koliko toga. Samo sam čekala da me pogleda i da joj iz pogleda vidim koliko sam se osramotila.
Pogledala me i tražila da joj odgovorim usmeno na neka pitanja. Odgovorila sam. Nakon toga me je tražila da sve izgovoreno napišem - kako bi provjerila pisanje. Napisala sam (koristeći ziher riječi i glagole koje znam i u snu točno napisati). Sve u prezentu. Tražila je da napišem 2 rečenice u prošlom vremenu. Opet sam napisala one za koje sam znala da će biti točne. I čekala opet njen komentar.
"Ovo je sve jako dobro. Može onda 20. 10. u 9:30?", rekla je nasmiješeno.
"Ali ne kužim - rekli ste da nema termina.... zar sam ja to preskočila modul?"
"Jeste", rekla je ona i dodala "Vaše razumijevanje jezika je već za B1, ali govor je još uvijek spor. Ako nešto ne bude jasno iz A2.1 kojeg sada preskačete vjerujem da možete po udžbeniku prevrtiti i shvatiti sami."
Skoro sam je išla uvjeravati da ja stvarno ne znam njemački i da je pola toga sasvim slučajno zaokruženo, ali sam se zaustavila jer me obuzela sreća kupnje novih udžbenika i radnih bilježnica i bilježnica i kemijski.
Tako sva van sebe, otišla sam pozdraviti kolege koji su me dočekali nasmiješeni i s toplim zagrljajem. Imala sam dojam da što su udaljeniji od svog doma da im je zagrljaj snažniji.
A ja... ja uskoro opet krećem u školu. Novi ljudi. Novi set gramatike. Nove učiteljice.
Ali ona ista pekara za jutarnji latte macchiato i onaj poznat osjećaj uzbuđenja kad znaš da ćeš voljeti svaku minutu svoje nove avanture.
petak, 07.10.2016. u 22:22
Priprema za pripremu
Pomisao da bih jednog dana mogla sjesti na kauč, pokriti se toplom i mekom dekom i uz gutljaje toplog čaja ili bijele kave čitati neke od mojih najdražih autora (Kafka, Rilke) na njihovom materinjem jeziku ispunjava me toplinom i veseljem.
... ali vratimo se u realnost ...
Još nisam počela s tečajem njemačkog. Tome u prilog govori činjenica da sam se kod jednog doktora umjesto za 6 tjedana naručila za 6 stanova.
U istom tjednu, otišla sam u školu (stranih jezika) kako bih se prijavila za pisanje testa koji prethodi nastavku pohađanja nastave. Pa sam tako umjesto najave polaganje ispita najavila da moram voziti ispit.
Možda mi se samo čini, ali dalje sam od čitanja Kafke na njemačkom nego što je on od smislene birokracije.
Što još?
Danas sam bila u minhenskom pandanu zavoda za zapošljavanje. Kažu mi prijatelji ovdje da nikome posao nisu našli. Poznato? :) Čak im je i procedura gora nego u Hrvatskoj. Da bi dobio termin kod savjetnika trebaš čekati duže nego što si živ. Ne pričaju engleski (a čak ni ne smiju) tako da je muž glumio prevoditelja, a ja sam dosta razumijela osim što sam uporno vikala da "imam, imam" - misleći na zdravstveno osiguranje, dok je djelatnica pitala je li nezaposlenost zbog bolesti i imam li doznaku za bolovanje.
Anyhow...
Na putu prema doma prošli smo pored tužnog mjesta ovoljetnog ne-terorističkog ali svakako stravičnog napada. Još se vide znaci pažnje prijatelja i rodbine. McDonalds još uvijek ne radi. Preuređuju ga. Kao da s farbom žele prefarbati događaj i izbrisati sjećanja.
Od tuge nisam mogla ni jesti u blizini, ali sam doma zato navalila na bolonjeze koje je muž spremio (nikad neću smršaviti) i uz kapljice kiše kuckala ovaj post...
Ich lebe mein Leben in wachsenden Ringen
Ich lebe mein Leben in wachsenden Ringen,
die sich über die Dinge ziehn.
Ich werde den letzten vielleicht nicht vollbringen,
aber versuchen will ich ihn.
Ich kreise um Gott, um den uralten Turm,
und ich kreise jahrtausendelang;
und ich weiß noch nicht: bin ich ein Falke, ein Sturm
oder ein großer Gesang.
Rilke
subota, 01.10.2016. u 15:53
Ich bin züruck
... and I am back.
Čim počinjem s engleskim znači da mi njemački baš i nije napredovao. A kako očekivati napredak tijekom ljeta, na otoku, na plaži... oni ambiciozni bi možda rješavali zadatke ili slušali neki njemački audio, ali ja sam htjela izbaciti iz sistema što je više toga moguće kako bi što spremnija dočekala jesenske izazove.
I dobro je počelo. Nakon tjedan dana Njemačke i poslagivanja nove rutine, završim na hitnoj zbog večernjeg napada panike kojim me štitnjača počasti barem nekoliko puta godišnje. Inače nije baš široke ruke: da mi jedan žešći napad, ja ga uz pomoć zdravog razuma i 2 mg normabela riješim u roku od pola sata i nastavim spavati. Međutim, sinoć, štitnjača me počastila sa njih 7 u sat vremena. I kako nije stajalo, nazvala sam hitnu i otišla provjeriti kako izgleda bolnica u 2 ipo ujutro. Bila je mirna, kao zgrada koja radi od 8 do 16h i ima portira za slučaj da bi netko ukrao registratore. Osoblje je bilo umirujuće i simpatično, a ja sam se osjećala kao da im tratim vrijeme, jer nakon klasične provjere (tlak, puls, provjera bolova u abdomenu i sl) te uzimanja uzorka krvi koji su pokazali najbolju krvnu sliku ikad - otišla sam doma.
Pozvali su mi taxi koji je došao za 5 minuta. Uspjela sam točno izgovoriti troznamenkasti broj svoje kućne adrese. S obzirom na moje nepostojeće znanje jezika nisam baš mogla pričati s taksistom (što inače redovito radim jer sam znatiželjna) oči su mi razgledavale interijer taxija i ugledala sam, kako bi to neki (mnogi) rekli, "naše" prezime. Pitala sam ga priča li koji drugi jezik osim njemačkog na što je on rekao da priča jezike iz bivše Juge. Suvišno je reći da više nije bilo tišine u autu. Odmah me zanimalo koliko je ovdje i zašto je došao u Njemačku. Kaže da mu je tata iz Splita, ali da je živio na raznim mjestima, većinom u Sarajevu gdje je bio profesor glazbenog. 1991. je otišao u Njemačku (eto, sad znamo di je on bio '91.) i od tada vozi taksi.
Pita on mene je li radim u bolnici. Kažem ja da ne, da sam došla na pregled zbog napada panike." "Tako lijepa i mlada pa mora na hitnu.", kaže on bez zadrške te kaže kako mu je bivša žena imala istu situaciju i kako je bilo veselo u kući kad bi ju uhvatio napad.
Ne znam je li zbog umora, normabela ili vlastite nezaposlene sudbine, došlo mi je plakati što dirigenta i skladatelja sa dvije specijalizacije i nedovršenog doktorata ne slušam preko youtube-a u toplini svog doma nego me vozi taksijem iz bolnice do stana u 3 ujutro.
On se još nekako može tješiti što je oženio 30+ godina mlađu djevojku, a ja se samo mogu nadati da me danas neće posjetiti novi napad, kao i da ću idući tjedan upisati tečaj njemačkog - a to znači barem 2 stvari: da ću naučiti koji % više njemačkog, kao i da ću ponovno početi pisati blog. :)