Počelo je. Nakon trijumfalnog testa znanja na kojem sam nekim čudom preskočila modul (pola stupnja), danas sam započela 4. modul njemačkog jezika (iliti A2.2). Ista škola, isti ulaz, ali neki drugi ljudi. Kad sam u travnju započela s tečajem, svi smo svima bili novi i počinjali smo ispočetka. Sada sam ja ušla u već formirani razred i ja sam bila nova. Bilo mi je neugodno sjesti na bilo koje mjesto jer ne znam kome sam mjesto zauzela. Zato sam došla pola sata ranije kako bih zauzela ono koje mi se najviše sviđa (štrebersko, najbliže učiteljici koja me poprilično oduševila).
Kako već 5 mjeseci ne jedem slatkiše (svi viknite "hura!"), malo sam se navukla na latte macchiato, tako da prije škole kupujem Late Macchiato To Go (koliko šećera stavim - o tome nećemo) i nešto za staviti pod zub. Tako je bilo i jutros. S toplim mlijekom s malo kave i puno šećera ušla sam u zgradu u kojoj već nekoliko mjeseci ne radi lift (odmah sam se sjetila The Big Bang Theory i njihovog lifta). Malo su se razgibali mišići koje rijetko koristim.
U 9:00 prostor nije bio prazan (sjećam se da u ex razredu nitko nije dolazio prije 9:30 pa ni učiteljice). U njemu je bio jedan dečko s kojim sam krenula pričati njemački. Još uvijek ne kužim kako sam mogla preskočiti modul kad tako loše pričam. On je iz Irana, trenutno nezaposlen i traži posao. Tu je sa ženom i dvoje male djece. Nema završenu školu (keine Beruf, kaže mi) i traži bilo kakav posao, ali ništa ne može bez njemačkog. Tell me about it... ja sam dobila već 8 odbijenica, što glasnih (thanks, but no thanks emails) što prešutnih (nikad se ne jave).
Prostorija se polako punila (Sirija, Indija, Hrvatska, Rumunjska, Moldavija, Kosovo...) i ubrzo je bilo jasno da nas je 25-30% novih. Ne znam kako, ali ja sam u roku od sat vremena postala glavna osoba za pomoć u zadacima. Zapravo znam. Zato što pričam engleski i onda svi koji ne kuže zadatak, a znaju engleski su pohrlili k meni da im na engleskom objasnim. Ja kužim zadatke, ali ne znam ih ispravno riješiti. :) To moju silnu altruističnost prepoznala je i jedna Rumunjka (deja vu) koja već 8 (!) godina živi u Njemačkoj i ne ide joj baš njemački. Dovukla se do mene i sjela kraj mene tražeći da joj diktiram pismo koje smo trebali sami osmisliti. Žena priča 10x brže od mene, hvata konverzaciju poprilično dobro, odgovara na pitanja koje ja nisam niti razumjela, a opet - ne može razumijeti zadatak, ne zna gotovo nijednu riječ ispravno napisati (ni pravopis ni gramatiku)... Malo me strah takvih kolega, jer ne znaju granicu. Prepisivala je rješenja iz moje radne bilježnice i kažem joj da fotografira stranicu s rješenjima, jer meni treba radna bilježnica, a ona kaže da neće, da ona brzo piše. I što da čovjek radi? Nakon što sam joj treći put pristojno rekla da trebam nastaviti odgovarati na zadatke i neka slobodno slika, onda se povukla.
A ja se sada povlačim na spavanje jer sutra je novi dan, ali ona ista stara pekara i ona ista škola koja čini da ovaj blog živi.
Post je objavljen 20.10.2016. u 22:30 sati.