srijeda, 26.10.2016. u 22:50
Novi razred
Još se uvijek prilagođavam na novu grupu. Svako jutro kad ulazim u školu (tako mi je gušt školu stranih jezika zvati školom) poželim ući u svoj stari razred i iznova primjećivati male radosti koje su mi punile srce i ovaj blog (za arhivu kliknite ovdje). Primjerice, kad Talijanka poludi jer Moldavac kopa nos za vrijeme nastave i skrivećki dira svoju curu (koju je pronašao u razredu!); kad Bosanac podigne obrvu i počeše se iza uha jer nema pojma što treba odgovoriti; kad Brazilac kaže da je po zanimanju astronaut, a zapravo je učitelj glazbene kulture; kad Koreanka uporno izgovara "ihi" umjesto "ich"; kad Somalka ne izlazi iz klupe u pauzi, osim kad treba po kavu pa onda i ja moram s njom; kad Sirijac B šalje poljupce udanoj Talijanki, kad Ukrajinka želi čitati apsolutno svaku vježbu... itd itd... fale mi jako. Iako taj razred više niti ne postoji (podijelili su ih u 3-4 razreda), za mene će uvijek biti moj razred. Ono što me posebno očaralo kod njih jest to neko zajedništvo gdje nikad nije bilo svađe ili netrpljivosti ili grupiranja. U ovom novom razredu, već vidim mini bullying, samo što (na sreću?) osoba kojoj se ruga 50% razreda ima barem 40 godina i jednostavno je nije briga... ali meni je grozno da uopće u takvom jednom ambijentu postoji potreba da se izruguju osobi koja ima nešto drugačiji način učenja.
Ajmo malo o novoj ekipi...
Dolazimo odasvuda, ali ponajviše iz Sirije. U ovom razredu ima značajno više izbjeglica nego u prošlom: Rumunjka koju sam gore spomenula, dečko iz Kosova kojem je cijela obitelj ovdje i koji je do nedavno živio u Francuskoj, prekrasna Moldavka, Indijka koja je jedva dočekala da s nekim može pričati na engleskom i troje mladih (+1 stara) Hrvata koji su simpatični, ali ne i nešto motivirani za sudjelovanje na nastavi (ah ti srednjoškolci...). Ostali su izbjeglice (7x Sirija, 2x Eritreja, 1x Etiopija).
Polako upoznajem svoje nove kolege, a trenutno se najviše družim s Moldavkom koja je profesorica engleskog i španjolskog i frustrirana što ne zna bolje njemački. Mama joj živi u Rusiji, tata u Moldaviji (ili ubrnuto?) a ona se odlučila doći u Njemačku kod sestre. Uspjela je pronaći posao kao dadilja tako da živi kod te obitelji (uspjela je izbjeći preeeeskupe stanove u Minhenu), a jedini je posao odvesti curicu u školu i vratiti je nazad te biti s njom dok roditelji ne dođu. Nije loše. U Njemačkoj je godinu dana i sram ju je (a što bih ja tek rekla koja sam tu 2 godine) što je tek na A2.2. Jedva od većih provala joj je bila da je mislila da imam 23 godine. Čak i kad okreneš te brojke, još moraš dodati 3 godine. Danas smo nas dvije i jedan Sirijac otišli u šetnju nakon škole kako bismo vježbali njemački... uh, to nije dobro zvučalo.
Pravi test mi je bio kad je zazvonio telefon i na drugoj strani nalazio se poslovni suradnik mog muža koji priča što? što? Njemački. Televizija je glasno treštala (ne znam zašto ga nisam zamolila da pričeka da stišam) + kćerkica je glumila da i ona razgovara na mobitel pa je šetala gore-dolje po stanu i derala se na svog sugovornika... a ja... ja sam ga nazvala "ona" i ko zna što sam mu još rekla a da nisam ni svjesna. Uglavnom, dizaster.
Sutra pišemo neki test. Ja sam se odlučila napisati ovaj blog post umjesto da vježbam. Eto. Toliko o prioritetima.
