utorak, 11.10.2016. u 09:19
A2.2
Nakon dugo vremena posjetila sam svoju školu (stranih jezika) i odmah osjetila uzbuđenje. S jedne strane, uzbuđenje je postojalo jer moram polagati ispit kako bih nastavila tečaj, a s druge strane jer ću viditi dio svog razreda kojeg sam napustila prije 4 mjeseca.
Izašla sam iz podzemne i ušla u obližnju pekaru. Ovdje gotovo svaka pekara ima stolove gdje možeš u miru pojesti i popiti što imaš, ali opet nije đir naših kafića gdje se osjećaš da možeš (i trebaš) sjediti satima. Kupila sam Latte Macchiato (napitak s najmanje kafe i najviše mlijeka i pjene i šećera kojem onda dodam još mlijeka i šećera i dobro promiješam da bude još više pjene) i sendvič (ohne tomaten bitte) i jedva se popela na visoku stolicu.
Ne volim visoke stolice. Ne osjećam se stabilno u njima i imam sigurnost kao početnik u hodanju na/po štapovima. Ali tog jutra čudnovato udobno sam se smjestila u visoku crvenu stolicu i gledala kroz prozor jedući sendvič i pijuckajući mlijeko s malo kave na slamku.
(kompozicijski najlošija slika ikad)
Gotovo svi ljudi koji su ulazili u pekaru, također su išli učiti njemački. Odakle su? Zašto su ovdje? Ostaju li cijeli svoj život u Njemačkoj? Na ova pitanja jedva da imam vlastite odgovore.
Uzbuđenje je raslo. Došlo je 9h i uputila sam se ispred ureda gdje se održava testiranje znanja. Odmah sam se zbunila objašnjavajući da sam ovdje završila A1 i da sad želim upisati A2.1 te da moram izaći na ispit provjere stečenog znanja. Na pitanje u koje doba želim ići na tečaj (i moj odgovor na jutarnji u 9:30) rekla je da je popunjen A2.1 tečaj i da mogu samo popodne ili navečer, ali da ima još mjesta u A2.2 na što sam se samo nasmijala. Uzela mi je osobnu i dala 10 stranica veliki test i rekla da ide od A1 do B1 i da ispunim sve što znam.
Test sam ispunjavala vani, ispred njihovog ureda. Na sreću, bio je samo jedan tip kraj mene, čekao je svoju ženu. A ženica je muku mučila unutra (posjetila me na kolegicu iz Srbije - ko je čitao blog - zna). I krenem ispunjavati i već na 3. stranici skužim da ću morati malo en-ten-tini pošto nema negativnih bodova. Test mi je bio težak. Došla sam do 8. stranice. Znala sam da osnovno znanje imam, ali nisam očekivala što je uslijedilo.
Dok je djelatnica provjeravala odgovore napisane crnom kemijskom koja je u jednom trenutku od muke prestala pisati, ja sam tipkala poruke da ubijem nervozu. Nisam ni htjela gledati što mi je pogrešno i koliko toga. Samo sam čekala da me pogleda i da joj iz pogleda vidim koliko sam se osramotila.
Pogledala me i tražila da joj odgovorim usmeno na neka pitanja. Odgovorila sam. Nakon toga me je tražila da sve izgovoreno napišem - kako bi provjerila pisanje. Napisala sam (koristeći ziher riječi i glagole koje znam i u snu točno napisati). Sve u prezentu. Tražila je da napišem 2 rečenice u prošlom vremenu. Opet sam napisala one za koje sam znala da će biti točne. I čekala opet njen komentar.
"Ovo je sve jako dobro. Može onda 20. 10. u 9:30?", rekla je nasmiješeno.
"Ali ne kužim - rekli ste da nema termina.... zar sam ja to preskočila modul?"
"Jeste", rekla je ona i dodala "Vaše razumijevanje jezika je već za B1, ali govor je još uvijek spor. Ako nešto ne bude jasno iz A2.1 kojeg sada preskačete vjerujem da možete po udžbeniku prevrtiti i shvatiti sami."
Skoro sam je išla uvjeravati da ja stvarno ne znam njemački i da je pola toga sasvim slučajno zaokruženo, ali sam se zaustavila jer me obuzela sreća kupnje novih udžbenika i radnih bilježnica i bilježnica i kemijski.
Tako sva van sebe, otišla sam pozdraviti kolege koji su me dočekali nasmiješeni i s toplim zagrljajem. Imala sam dojam da što su udaljeniji od svog doma da im je zagrljaj snažniji.
A ja... ja uskoro opet krećem u školu. Novi ljudi. Novi set gramatike. Nove učiteljice.
Ali ona ista pekara za jutarnji latte macchiato i onaj poznat osjećaj uzbuđenja kad znaš da ćeš voljeti svaku minutu svoje nove avanture.
