Pomisao da bih jednog dana mogla sjesti na kauč, pokriti se toplom i mekom dekom i uz gutljaje toplog čaja ili bijele kave čitati neke od mojih najdražih autora (Kafka, Rilke) na njihovom materinjem jeziku ispunjava me toplinom i veseljem.
... ali vratimo se u realnost ...
Još nisam počela s tečajem njemačkog. Tome u prilog govori činjenica da sam se kod jednog doktora umjesto za 6 tjedana naručila za 6 stanova.
U istom tjednu, otišla sam u školu (stranih jezika) kako bih se prijavila za pisanje testa koji prethodi nastavku pohađanja nastave. Pa sam tako umjesto najave polaganje ispita najavila da moram voziti ispit.
Možda mi se samo čini, ali dalje sam od čitanja Kafke na njemačkom nego što je on od smislene birokracije.
Što još?
Danas sam bila u minhenskom pandanu zavoda za zapošljavanje. Kažu mi prijatelji ovdje da nikome posao nisu našli. Poznato? :) Čak im je i procedura gora nego u Hrvatskoj. Da bi dobio termin kod savjetnika trebaš čekati duže nego što si živ. Ne pričaju engleski (a čak ni ne smiju) tako da je muž glumio prevoditelja, a ja sam dosta razumijela osim što sam uporno vikala da "imam, imam" - misleći na zdravstveno osiguranje, dok je djelatnica pitala je li nezaposlenost zbog bolesti i imam li doznaku za bolovanje.
Anyhow...
Na putu prema doma prošli smo pored tužnog mjesta ovoljetnog ne-terorističkog ali svakako stravičnog napada. Još se vide znaci pažnje prijatelja i rodbine. McDonalds još uvijek ne radi. Preuređuju ga. Kao da s farbom žele prefarbati događaj i izbrisati sjećanja.