zaljubljena žena
bez krila leti
vjetar nosi je zrakom
uzlazna njena je putanja
brodi danima i mrakom
svakom svjetlu mahne
osmijehe baca u zrcalna mora
procvalo cvijeće rosom takne
rudi u zorama visokih gora
nebo je njena pista
krošnje su joj oblaci meki
istina je ona, čvrsta i čista
vidici daleki
snagom se odijeva
vedrinom se obuva bosa
i kad zimom grije i ljetom sijeva
vijori njena zemaljska kosa
kad je okrzne ljubav
ljubavi s ljubavlju pjeva ode
al nitko, baš nitko, ne može
da joj ukrade zvjezdane slobode
u svojoj slobodi ona mašta
smije se i grli sve što je voli
na svojim putanjama tješi i prašta
a za ljubav nikog ne moli
dosada ili do sada
Onog puta kad se netko našalio da je Franjo, da me je napokon pronašao i da ide čitati od početka, srce mi je stalo, pa naglo zabubnjalo. Bila sam učas na početku i na kraju svijeta, zakoračila čak van našeg planeta.
A onda je stiglo razočaranje, i suze. Nisam zamjerila neznancu, ali zamjeram Franji.
100% sam uvjerena da sam jasno i glasno dala na znanje Franji i njegovim pajdašima da pišem blog. Očito Franjo nije vrijedan i nije karakter da kaže: „Sorry Mela, I am mrs Lucija!“ ( koja voli tipkati dok štrika).
Vjerojatnost da se sve što mi je servirano uistinu izdogađalo i da smo se baš svaki puta mimoilazili, vrlo je mala. Nisam nesretnica.
Ako netko misli da se sada nešto jadam i očajavam i samoubijam, smrtno se vara.
Danas je kulminacija moje dosade, tj. danas mogu sa sigurnošću reći da mi je moj Najdosadniji dan. Proslavljam ga s ovim postom iz čiste smrtnodosade, da barem ovih zadnji 45 min od dana mogu reći da se nešto zbilo.
I naravno za kraj moram ovako izdosadirana i ljuta bacit koju kletvu.
Rekla bih ja njemu svašta nešto, al mislim da je dovoljno da mu kažem: „Dabogda ti tuke na rikverc u kuću ulazile!“ (što god to značilo, ja umrem od smijeha kad se sjetim te kletve).
xxx
dosadno je
čekati te u javi
u snu
i virtuali
dozlogrdilo mi
pjevat ti pjesme
rekla bih rado ti ono
što se ne smije
i smijala se kradom
dok čitaš
te jetke retke
dojadila mi dosada ova
i poruke tebi bez broja
pa ti pišem oproštajno pismo
da zajedno više nismo
kakve su to spletke
pobrkale ove retke
koliko poruka bez cilja
koliko dana bez mira
škandal
na blogu počelo da se šuška
neki franjo ispalio ko puška
pa ga kude svekoliki komentari
a franjo se zlatnom šutnjom brani
staviše ga na blog tjedna
pa sad franjo borbene nam pjeva
je l' istina ili samo šala
svaka mu je svoj komentar dala
udarit će franju ljudi kap
ako ne prestane Cesarićev slap
zato neka u svom svijetu sniva
kome smeta njegova miss,diva
pleti franjo svoje zlatne strune
jer na blogu dosada nas truje
romantika i ljetne zavrzlame
poslastica su za sve blogodame
nek' živi ljubav, smrt dosadi
piši franjo, piši o avionu i posadi
kada sletiš i skineš ružičaste oćale
tješit ćemo te i noći i dane
samo za Zvonku
Draga prijateljice, ovakva ti je sudbina:
8 dana x 16 h = 128 h slušanja i pjevanja dalmatinskih pjesama.
Možeš počet već danas uvježbavat ljestvicu, jer naš, tj. tvoj autić ima da puca od pjesme i veselja.
P.S Moja teta Luca poručuje da se ne smimo previše radovat da se ne izjalovi i kaže: "Ako ima zluradih uroklija dabogda odma slomili jezik."
Zlu ne tribalo tetinu san poruku stavila na blog.
I još kaže da jedva čeka da nas vidi i zagrli.
Trenutno nas prati po blogovima i veli da će i ona otvorit svoj glog.
14.07.2016. u 21:25 | 16 Komentara | Print | # | ^