Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir...
subota, 29.03.2008.
Igramo li se Boga?
Smiješno je kada netko neobično moralan postavlja pitanja koja redom svrstavamo u psudo-etičku kategoriju.
Zašto se priča o smrtnoj kazni?
Mislite li vi da je strašno sjesti na stolicu, čekati da vas dobro skvase mokrom spužvom pocrkalih kremenorožnjača, trpjeti strašnu bol desetak sekundi (ruku na srce, zna se i otegnuti) i potom mirno, bez ikakva izraza na lica, bez kajanja
i oprosta, zaroniti u gustu maglu? Zar je smrt uistinu tako neizvjesna, dramatična i, na kraju krajeva - tako jadna?
U svakom trenu na cijelom svijetu svi ljudi stare. Naša se tijela pokvare ; nekad prije rođenja, nekad u dubokoj starosti. Nije važno možete li čitati, jesti, jebati se ili brisati si guzicu. Uvijek bude gadno. Ne može se umrijeti dostojanstveno.
Živjeti, to već da.
Koliko god je ljudski mozak snažna mašinerija i sklop žica, ujedno je i strašno izopačen. Osvrnimo se na relativno aktualne teme poput silovanja djece. Začinimo još malo ovaj zločin ; pretpostavimo da su zlostavljani klinci retardirani, štićenici nekakvih domova ili čega sličnoga. Dotični glavni akter mokrog spektakla grize u meso društva okomivši se na najslabije pripadnike istog. Skrivat će se tjednima u obližnjim šumama, jesti tek ulovljene sirove ribe, krasti med i izlagati se riziku zbog nepoznavanja gljivarstva. Kad ga konačno uhvate, onako bijednog, prljavog i neuhranjenog, nehajno će se nasmijati u
kameru znatiželjnim lešinarima (ne mislim na kamermana). Već pretpostavlja što slijedi ; par šamara udjelit će mu svaki murjak koji ga je makar sekundu tražio (ne zbog istančanog osjećaja za pravdu, nego iz "koji se on kurac ima mješat´ u moj jebeni pos´o" razloga). Naši zatvori prate najnovije trendove koje diktiraju korporacije poput FBI-a (vojni zatvori, e to već spada u neko drugo područje teorije relativnosti). Osigurani su mu smještaj , hrana i lijekovi. Možda mu se posreći i s teretanom, a što se njegovog mentalnog razvitka tiče , nema zime ; tu je najmodernija multimedijalna knjižnica sa svim
svjetskim klasicima. Ne zvuči loše.
Poznavajući pravosuđe (a i cjelokupni administrativni aparat) suđenje će se otegnuti na par godina. Bogati stric, uvjeren u nevinost svog nećaka, unajmit će gardu elitnih odvjetnika s dugim hobotničkim vezama svuda u zemlji. Osokoljen smješnom presudom, još jednom će se narugati naciji. Deset godina, ali vani je za šest. Najduža kazna je četrdeset godina.
Utopijska država vještačkog morala osudila bi ga na smrtnu kaznu.
Kako vam se čini tjedan dana boraviti u prostoriji od šesnaest metara kvadratnih? Vaš cimer je mali crni Rattus rattus, štakor s velikim ušima i repom duljim od ostatka tijela. Sve u svemu, dvadesetak dlakavih centimetara što se vrlo neobično glasaju. Serete i pišate (vi i vaš ljubimac) u malenu posudicu iz koje je nekoć nekakav Rocky ili Floky pio vodu i jeo krokete. Ako ste jako tihi (vi i vaš ljubimac), imate priliku uživati u zvuku vode što kaplje sa stropa (čini se da su majstori bili pijani pa sad prokišnjava). Tup tup tup. Svaka prokleta kap udari zasebno. Mokro. Vlažno. Iritantno.
Tako jebeno dosadno da je alternativa samoubojstvo udaranjem glavom o zid. Velika je šansa da ćete se samo onesvijestiti.
Kako vam se čini provesti tako godinu dana? Deset godina? Četrdeset? Do smrti?
Zamislite sad da ste nevini.
.............................................................................................................................
Koliko vrijedi žrtvama robija krvnika? Osveta ne može biti baš tako slatka. Zašto mi uopće sudimo zločincima? Kladim se da nigdje ne postoji cjenik ekvivalentnosti. Da vidimo : ubojstvo starice, 63 godine + osteoporoza - serijski broj 1372 -
predviđena kazna jest 35 godina robije. Ne bih rekao.
Nekako mi se čini da zatvaramo zločince iz straha da ne ponove nedjelo, ali ovaj put na našoj koži. Ljudsko suosjećanje ipak ima granicu. Koliko smo zaista spremni napraviti za druge?
Mislim da činimo ono što je prihvaćeno kao ispravno.
četvrtak, 27.03.2008.
Kultura smrti
Podižem ovaj mač
i siječem Prazno u dvoje;
usred velikog ognja
osvježavajuća struja povjetarca !
Shiaku Shinsakon napisao je pred ritualno samoubojstvo dotičnu pjesmu. Posljednji trzaj pred razumom. Ono što se pamti. Potresni stih umirućeg samuraja.
Tko je dovoljno savršen da proglasi haiku prodavanjem magle?
S druge strane, tko se skriva ne iznoseći svoje mišljenje u javnost? Je li to uopće skrivanje ili mudra hibernacija u strahu pred ruljom, mašinom koja melje?
Postoji li danas mainstream ili je to samo isprazna fraza?
"Mišljenje je kao šupak ; svi ga imaju". Iskreno, ne vjerujem.
U "Klubu boraca" su izneseni stavovi kako je bolje privući Božju pažnju "negativnim" djelovanjem, nego ju uopće ne privući.
Ti si mali crkveni miš.
srijeda, 26.03.2008.
Promcija Škotske
«Dok smo ulazili dublje među njih, Dozo je počeo pjevati «Živimo u Briktin Derryju, jebeš papu i djevu Mariju» i cijel jedna hrpa Hunsa mu se pridružila. Smijali smo se koliko ih je lako pokrenuti, ako one jebene igračke na navijanje.» (Andrew Galloway, Sportski život)
«Ovo je najgore vrijeme mog života.
Ono što bih ja želio znati je kako da dođem do pičke jer poludjet ću!
Zatim nakon dijapozitiva i podsjećanja na kondome, kažu ti obratite se nastavniku s kojim možete pričati ako imate kakvih problema. Ja bih se trebao obratiti jebenom Blackieju (ravnatelj, op. «b»). Naposljetku, s njim najviše komuniciram. Uvijek me šalju u njegovu kancelariju po packe. E to bi bilo ludilo! Oprostite, gospodine, kako da dođem do pičke? Je li Isus dobio pičke ili je umro djevac kao Marija? Je li Bog povalio Mariju i ako je znači li to da je prekršio jednu od deset zapovijedi «ne poželi žene bližnjega svoga» ili za njega vrijede druga pravila?» (Carl Ewart,Seksualno obrazovanje)
«Sljedeće čega se sjaćm bude ma jebeni Turci. Galame, deru se na nas, a jedan provjerava WC. Dogodilo se sljedeće: Terry je tijekom noći ustao da se usere, ali umjesto da ode na školjku pijana budala se zasrala u bide. Milslio sam da toga ima samo u Francuskoj, ali i ovi su ga imali. Bilo kako bilo, Terry Sokić skužio je da se posro na krivo mjesto i odvrnuo one male slavine da spere govno prije nego što se ponovno baci u krevet i zaspi mirnim snom. Međutim, problem je bio u tome što je sranje začepilo odvod tako da se voda prelila preko bidea i procurila u sobu ispod nas u kojoj je bio par na medenom mjesecu koji se u miru pokušavao pojebati, ali su na kraju završili prekriveni odrunjenom žbukom i razvodnjenim Terryevim govnom» (Carl Ewart, Ich bin ein Edinburgher)
Serija knjiga ( Trainspotting , Ljepilo, Porno) kojima Irvine Welsh opisuje svakodnevnicu škotskih radničkih naselja. Čitajte o dogodovština simpatičnih junaka, narkića, alkosa i propalih nogometaša.
utorak, 25.03.2008.
Uopće nisam kul
Nisam ni malo kul što sam popljuvo svoj razred. onda nisam razmišljo da ću se tamo vratit jednog dana. sad mi padaju na pamet neke ružne stvari. neke ružne stvari koje će mi se dogodit vrlo vjerojatno . i onda se baš zamislim. bez imalo ironije ili ičeg sličnog.
sorry razred.
ponedjeljak, 24.03.2008.
Isprika i kajanje
Zašto bi netko prepoznao svoj lik, sićušan poput minijature bizantskog kaluđera, u osvrtu na predivni nam razred?
Zar je moguće da itko ima tako loše mišljenje o sebi?
Zar je moguće da itko ima tako loše mišljenje o sebi, a da ništa ne poduzima?
Zašto se nitko nije prepoznao u iznimkama?
Zašto su me iznimke razočarale? Samoprozvani liberali okrenuli su leđa. Postajete licemjeri (još jednom čast iznimkama - jednoj jedinoj).
* * *
Iskreno se ispričavam ako sam nekoga uvrijedio.
Je li ovo prvi put da se netko pokajao zbog istine?
Svi smo sada maleni kotačići orijaškog stroja. Tako nam Bog pomogao.
nedjelja, 23.03.2008.
I ovo je naiva
Prija dva duga tisućljeća tesaru se rodio sin. Još u djetinjstvu postao je majstor tvrdog i mekog drveta. Mladi virtuoz znao bi dnevno izraditi na desetke figurica životinja u jasenu ili maslini.
Njegova majka iskoristila je orginalnu laž kao uzrok trudnoće ; takvo što nikad nitko neće moći ponoviti. Naime , uporno je tvrdila kako je začela po "duhu svetom" i kako je zapravo djevica. Naivni drvodjelja popušio je foru ; ali ipak, on je samo drvodjelja.
Mladić je pokupio najbolje radničke i manipulativne gene. Pomoću par zgodno smišljenih laži stvorio je od sebe kult ličnosti. Naveo je ljude da misle (već ovaj dio je sam po sebi lucidan) da je višoj sili stalo do naših bitaka (vrijedi za oba naglaska).
Umro je nakon što su siledžije Rimljani prozreli njegov plan.
"Najlogičnij likovi Novog Zavjeta su Juda i Toma", reče poganin.
* * *
Upravo sam čuo da smo sami u Svemiru.
Bolje da se pokajem.
četvrtak, 20.03.2008.
My class
Masa je zadrta heterogena konstrukcija sastavljena od hrpe kretena čiji nivo znanja ne prelazi nikakvu pristojnu razinu. Gimnazija je nekad bila pojam, gimnazijalac je bila titula. Nemojte me krivo shvatiti, nije ovo izljev apsurdne nostalgije ili hiperkonvencionalizma, ovo je zaista tako. Jebeno tužna svakidašnjica; iz dana u dan moram paziti da ne povrijedim labilni ego onog istog razreda što na mjestu (čitaj: umjesto) klasičnog lidera-predstavnika-zagovaratelja stoji totalno indiferentna razrednica. Mala je i nesigurna te izaziva neobičnu krivnju svaki put kada prozborim nešto iole smisleno.
Taj isti razred, koji kao cjelinu smatrajte tromim idiotom u potpunosti nesposobnim za ikakvu umnu aktivnost, mene linčuje kad god upotrijebim riječ poput "didaktički" ili "hiperprodukcija". Zar nisam ja taj koji bi trebao plakati kad netko ne shvaća što znači biti "u deliriju" ili kako je to kad imaš "hipogonadizam" (niti ja ne znam, ali donekle se mogu uživjeti u onu prvu parolu)?
Naposljetku se nameće pitanje što je ispravnije i prirodnije : podcijeniti ili precijeniti?
Prvo vodi do nekakve vrste izolacije (bilo mentalne, bilo jačeg stupnja - šikaniranje) okružja kojeg ionako ne poštuješ, ali ga itekako trebaš.
Drugo vodi dubokom razočaranju kad napokon shvatiš čime zapravo raspolažeš.
Razred iz kojeg sam potekao (dakle, osnovna) dao je desetke perspektivnih strojobrava i malih kurvi koje za vrhunac lirike drže stihove poput "mahi mahi mahi mahi mahinalno" u kombinaciji sa zavijajućim momentom pevaljki i tehno ritmom mondenih spravica (postajem licemjer).
Sada sam u razredu u kojem odlikaš koji se plasirao na dva državna natjecanja (možda i tri, još se čekaju rezultati) ne zna tko je Džohar Dudajev.
Kako to ne znaš?????
Ako ništa drugo, ovo je apsolutno narcisoidni tekst.
*Čast iznimkama.
subota, 15.03.2008.
Sands
" Dovraga, sve mi to govori da starim
Zaboravljam dosadne cifre..."
Može li se ostariti u šesnaestoj?
Može li se ostariti u dvadeset i šestoj?
Robert Gerard Sands nikad nije izborio status političkog zatvorenik. Nakon dva mjeseca gladovanja preminuo je u zatvoru Maze.
O čemu razmišlja osuđenik koji prihvaća smrt kao fakat?
Pomalja ruke kroz hladne rešetke. Djevojka plače. Drhtavim glasom čita riječi utjehe. Ovo je jednostavno preteško ; staklene oči bacaju jezu u svaki kutak sive sobe. Sekunde nikad nisu bile kraće. Koliko zapravo traje sekunda? Koliko vrijedi jedan jedini trenutak čovjeku što nikad više ćuti neće lelek rijeke i tugaljivu pjesmu Majke Irske? Njegov jad zapisan voskom svijeće izgorene odavna, puno prije no što je započeo pohod glađu, tek je blijeda sjena njene muke. Samo suza što pade, pa i ne boli...
Smrt uvijek ubija dvije osobe ; tome i služi. Stara duša kosmatog mladića odlazi u kroniku jednog murala.
Minuta šutnje za Bobbya i sve gromove IRA-e.
četvrtak, 13.03.2008.
Jan
Crne gusjenice zaoraše bijeli snijeg. Jedne zime divovski tenkovi ušli su u naš mali grad.
"Svako opiranje je uzaludno. Ovo su restriktivne mjere na čin pobune. Sankcije su nužne za očuvanje mira i prosperiteta našeg divnog doma, Saveza i ideologije. Sve za drugove!" Marš protiv drugova za drugove!!!
Njegova hrabrost nadizali prepreke znanog nam univerzuma. Arhajski osmijeh još i sad leluja. Nostalgija i sjeta nakon četiri desetljeća. Spokoj zadivljenih.
Njegov isprovocirani akt nije prouzročio ništa trajnije , samo privremeni šok. Zašto najbolji uvijek rano odlaze?
Samo bistra suza nakon posljepodnevnog plamena.
Zbogom, prijatelju.
Zauvijek u našim mislima...
za Ćufticu : mislim da ti znaš Hanu (bar sam stekao taj dojam s bloga)
subota, 08.03.2008.
Možda jednom...
On bi voleo imati adekvatne drugove.
On bi voleo da se nikad ne kaje.
On bi voleo da kompelksi iščeznu u bezdan
On bi voleo da je svet bezbedna realnost bez predatora.
On bi voleo da u jesen kiša ne dobuje onako ružno.
On bi voleo da ne postoji.
On bi voleo da ostane hladnokrvan, bar do desetog poteza.
On bi voleo biti Buddha.
On bi voleo da nestane sveta kad njega više ne bude.
On bi voleo da bude pametan.
On bi voleo da vidi kako je to kad Sunce baca senke na ivik.
On bi voleo da ljudi shvate da fetus nema dušu, a Bambi ima.
On bi voleo živeti život Stranca.
On bi voleo da shvati teoriju relativiteta.
On bi voleo da mu doktori povećaju razinu serotonina u mozgu , jer inače nikada neće biti sretan.
On bi voleo da bude emotivno sakat samo jedan čas, sekundu...
On bi voleo biti kolega.
p.s : ne mogu komentirati postove, a kao i svaki drugi informatički laik, ne znam zašto.
za Ćufticu : čini se da imamo zajedničku poznanicu... vidiš vidiš
utorak, 04.03.2008.
Desanka Maksimović - Pokošena livada
POKOŠENA LIVADA
Livada kraj reke sanja.
Zrikavci tužno zriču.
Pomrlih trava duše
još lebde vrh otkosa
što se lagano suše.
O, vi ne znate tužnu
o smrti trava priču.
Zrikavci tužno zriču.
Jutros dođose neki
divovi kao hrašće
u domovinu trava;
i mrtvo pade bezbroj
ljupkih, šarenih, glava;
i bezbroj nežnih tela
zdenuše u plašće,
divovi kao hrašće.
Svega devojka jedna
zlatnog, okruglog oka
i trepavica beli'
leprša na livadi
i ranjenicima deli
mirisne osmehe čedne,
umesto crvenog soka, -
devojka zlatnog oka.
Sutra opet u zoru
doći će divovi oni,
i strašne surove vile
zdenuće u sena mnoge
mirisne glave mile.
Ležaće u jednom grobu
toliki milioni.
Doći će divovi oni.
Tužno zrikavci zriču,
čuje se do oblaka;
večera celog žale
zelen-konjici svoje
lepe viteze pale.
Plaču nad grobovima
mrtvih, dragih junaka,
čuje se do oblaka.
subota, 01.03.2008.
Skica za život
San je samo mreža ideja satkana od paučine realnosti života, tako krhka i bajkovita. Na njemu se želje, kao po užetu, spuštaju na smeđu kosu, dugu, raspletenu, spokojnu... Uvelo djevojče gleda bogatstvo, mjed i srebro, tamjan i miomirise vlažnog zraka palače; osjeća ugriz raskoši dok bespomoćno leži na cesti okrvavljenoj, čekajuću da umre... na kiši... samo...
Kao mali volio sam se igrati prodavaonice snova. Ja bih htio jednu litru sna o borbama čudovišta. Da? A kakva čudovišta želite, mladi gospodine? Ljubičasta, crvena, crna, plava? Molim vas dva mala žuta sa crvenim obrazima. Izvolite, mladi gospodine. Hvala najljepša. Bilo je pravo zadovoljstvo poslovati s vama. I drugi put!
Zanesenjaci sanjaju borbe protiv Sustava, masovne demonstracije i prosvjede. Studenti se propinju na prste ne bi li ugledali prvaka među odvažnima, svog vođu, ducea, Fuhrera... Dorian ponosno maše crveno-crnom zastavom. Ovo su bile teške godine za sve nas. Ali neka, revolucija je konačno rasplamsala vatru svijesti mediokriteta, onog malog čovjeka, voljenog i poštovanog.
Stoka sitnog zuba napokon je odabrala manje zlo. Demokracija je slaba i neučinkovita; ona je ubila onog simpatičnog starca Sokrata. Došlo je doba najmudrijih. Najboljih. Najpametnijih. Najljepših. Era aristokracije.
Majstorski kandidat Andrei sanja boj drvenih figura. Kožna stolica ljulja se pod teškim mislima plavookog mladića. Da priđete malo bliže, čuli bi kako mu srce kuca. Igra protiv iskusnog velemajstora sa 20 godina šahovskog staža. Njegov je poged miran, hod dostojanstven, rukopis besprijekoran. Hladni proračuni samuraja veličanstvene Igre. Za njega se šah svodi na sposobnost analize, predviđanja i pariranja. Za Andreia svaka je partija mali život, svaki potez nova avantura. Nepravda je što nakon 4 sata odupiranja i pozicione bitke, baterija i kombinacija dobijete jednaku nulu kao da ste dobili mat u 6 poteza.
Platon sanja sjene u kamenoj spilji. Promatra odraze prošlosti i sadašnjosti. Kako jest, a kako bi trebalo biti. Zamršeni svijet savršenstva. San je ono što bi stvarnost trebala biti, njen ostvaraj u mističnoj kategorij bez ijedne mane.
San jest život. Dijalektika.
Platon sanja snove.
