Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir...
subota, 26.04.2008.
Pismo brata
Dragi moj brate koji to nisi
Nadam se da će te ove riječi proganjati tminama besmisla i da ćeš se makar jednom zbog njih probuditi uplakan.
Našeg oca više nema. Otišao je bijel i bolestan . Zadah staračkog nespokoja visi mi nad glavom poput mača dok ti opisujem kako je umirao jedan bogalj što je tek nekoć imao dvojicu sinova: braća mlada i vedra - jednom davno, na brdovitom Balkanu...
Da smo kojim slučajem tih dana bili nesretni, riječ ne bih prigovorio niti bih se ijednom gestom pobunio na tresak vrata i dva kofera što se njišu dok ih prate znatiželjni pogledi strvinara koje nazivamo susjedima. Baš u tome je svrha moje kletve : odlaskom si smrvio idilu našeg doma, poremetio ravnotežu ruža i karanfila, stakla i porculana, mene i oca...
Svirepe i neobične daleke postale su iznenada davne ljubavi. Pošla je ona toga dana za tobom; odbjegla za sjenkom onog što se mojim nazivalo drugom; nema je više, iako nekakva ljuštura još sjedi na ljuljački i maštovito leluja nemirima svemira.
Od onda naš otac moj je otac, ali moj otac više nije moj otac; postao je neka vrst` mehaničkog duha vječnog iščekivanja. Znam da je vjerovao da ćeš se jednom vratiti, protutnjati kućom i upitati oronulog trgovca skrivene kupoprodajne tajne. Kao i bezbroj puta ranije, optimizam blijedi kroz milijune otkucaja ure te naposlijetku postaje fleka poput otočića Kupang na karti
Indonezije. To vrijeme je čudna stvarca; najvarijabilnija konstanta, ali ipak - konstanta. Čini se da ga imaš napretek, kad ono - umireš. Mozak starog ekonomiste polako se gasio, a ja sam ga gledao dok je na neodređeno prestajao zbrajati i pamtiti dosadne cifre. A tebe niotkuda.
Tada si sigurno negdje zarađivao hepatitis ili kakvu sličnu boleštinu što stoji na repertoaru malograđanskih prijateljica noći.
Ne posustaj na svom putu k vječnom ognju.
Sin tvoje majke
srijeda, 23.04.2008.
Lažnjak o lažnjacima
Ogavno je kada nekoga "male stvari" čine sretnim.
Definirajte konačno te "male stvari" i prestanite prodavati maglu.
Što se onda dogodi kad vam se desi "velika stvar"? Vjerojatno orgazam.
Ništa osobno, samo mrzim jebeno izlizane fraze.
Znate što je još ogavno?
Kada netko uporno ponavlja da mu je svejedno. Ja nisam oličenje iskrenosti, ali ovo je toliko lažno da više nije ni smiješno.
Iako je u pitanju samo prestiž - nije vam svejedno.
subota, 19.04.2008.
Zašto "emo" ne postoji
Stvari su za mene prilično jednostavne. Gledajući retrospektivno, postoji široka lepeza ljudskih karaktera. Romantizam obiluje osjećajnim piscima koji formiraju još osjećajnije likove, hipersenzibilce kojima dušu lomi smrt cvrčka ili uganuta
noga nevinog vrapca (treba napomenuti da nisu svi pomenuti zagriženi biolozi/panteisti). Što se tek događa kada ih odvoje od njihovih dragih, nejljepših djeva koje se samo za njih čuvaju, ne treba ni spominjati. Odgovor se tako prokleto nameće.
Nemojte me krivo shvatiti, ja ne osporavam puko postojanje ljubavi. Čak vjerujem i u "život" nakon smrti,tj. nadam se da ovo nije samo test (ali svijetlo na kraju tunela za mene je bjedna kemijska reakcije i samim time loša varka). Isto tako vjerujem da gubitak ljubavi može biti jedan od faktora suicida, ali realno, patetika je ipak patetika - uvreda osjećajima.
Je li Puškinov Onjegin "emo"?
Subkultura koja to zapravo i nije produkt je vremena. Zašto jednostavno nisu tužni, kao nebrojeno mnogih krhkih umova što ih viđamo same svakog dana. Kakvo li je samo razočaranje tih ljudi. Izgubili su vjeru u društvo, Državu, prijatelje i kolege, intelekt i filozofiju. Jednostavno je preteško. Dovoljno su hrabri da budu lik koji je spreman braniti izokrenutu logiku sve
do kraja te što vjeruje da je život samo jedan i da ga baš zato vrijedi žrtvovati, ali su jednako tako kukavice kada ne mogu
ostvariti posljednju poruku : "Gospodo, moj posao ovdje je završen. Čemu čekati?"
Svi tužni nisu jednako tužni. Tuga danas nije tuga, baš kao što ni bol više nije bol, već bijedna maska. Alternativa nijealternativa. Želit biti cool? Onda prekinite pokušavati biti cool robovi konzumerističkog društva jebene postmoderne. KolegaTivanovac je više cool nego svi mi zajedno. Mi nismo za ništa. Kada uspijemo izgovoriti mi, a da ja pritom ne umukne, tuga će
opet biti tuga.
Evo još jedan primjer. Uzmite dva doktora znanosti (bilo kojih, sami odaberite).
Prvi sluša Casha i oblači odjela samo kad mora. Aktivan je u politici. Tko nije ljevičar u mladosti, nema srca. Tko nije desničar kad ostari, nema pameti. Tijekom godina prebolio je romantične snove o rušenju i reizgradnji ovog svijeta oboljelog od tumora na mozgu. Sada je jednostavno prilagođen.
Drugi je postao ljubitelj klasike. Rado je viđen na uglađenim koncertima na kojima ozbiljna lica izvode Schopena i Listza. Njemu je super; svi vole bogate snobove.
Protiv takvih u principu nemam ništa, samo što bih dao ruku u vatru da su većina tih spodoba pravi lažnjaci.
Analogija vrijedi i za našu mračnu grupaciju.
Čestitam, doveli ste tugu modu.
srijeda, 09.04.2008.
Gljiva
CEZAROVA GLJIVA U OBRATNO VRIJEME RASTE
Cezarova gljiva u obratno vrijeme raste
Kad vrijeme gljiva nije
Jer Cezarova gljiva u ožujku raste
A sezona gljiva u rujnu je
Šest mjeseci ranije
Pola godine
Od ekvinocija
Jesenji do proljetni
Nadaš li se naći nešto više
Od bolje ravnoteže
Straha i želje
Samo će zalutali
izravan put naći
Ni u šumi ni u polje
I bez halja, poput Cezarove, ukrašene ljubičastim rubom
Nego će cijela ulica ljubičastim rubom ukrašena biti
A svaka u njoj vrata
U drugu vrstu ukrasnog papira umotana
Rujanske gljive ponoćne
Pokazuju ritmove priviđenja
Ne mogu se pomaknuti da se o njih ne spotaknem
Obriši trake
Obriši munjom svoje trake.
Paul Reekie
utorak, 08.04.2008.
Pjesmica
NIMALO MAŠTOVITA FANTAZIJA
Progovara očaj, ponos i tišina
Smrtnik bijedni što po polju luta
Dok kamen prašinu putnika guta
Nikad se neće dokopati visina
Velik talent malenoga grada
Što vrelim mozgom tuče mnoga stada
Istog trena oprostu se nada
Čijim umom sada mašta vlada
Jadni pastir, zgazit će ga marva
Bunila bar tada više biti neće
Svjetlo, Mjesec, Ona , frtalj sreće
Ostati će ništa doli strava
Grohot nijemi kripla iz daljine
´Ko osvetnički lelek nesvaćenih
Crkni, ruljo, vojsko zaluđenih
Plava mora plaču iz dubine
Jer ga nema više, brata Jahvinog
Ugasla je baklja usred kiše
Narcis manje, žila svijesti više
Lažnog svijeta ljudskog, ogavnog
Što ne cijeni poklon kromosoma
Od šume danas ne vidi se stablo
Magla bijela; štogod da se maklo
Uznemiri drugog u nizu histriona
Glumi sretnik, pod crvenim nebom
Stići će ga sudba Tantalova
Ne rješava se čitav život srebrom
Ljuljat će se za vijeke vjekova
Na zlatnoj žici
Isforsirane rime, jadna forma, sumnjiva tema... Ali nema veze
četvrtak, 03.04.2008.
Glupost je vječna
Mrzim glupe ljude. Talog društva. Glupan je svaki individualac koji postane dio mase, zaluđen karizmatikom koji, kad jednom pridobije njihovo povjerenje, sustavno stvara vlastiti kult ličnosti i određuje opće mijenje. Intelektualac je uvijek u opoziciji. Pogledajte samo govore velikih moćnih državnika. Što vidite? Najobičniju rulju utopljenu u velebnim riječima, obećanjima latentnog diktatora koji je izučio zanat imitirajući predhodnike. Gledate u ljudsku glupost, glupost bez granica. Velika moć ograničena u rukama nekolicine nije nužno pogubna formula. Stvar je u tome da je u povijesti čovječanstva tih par tipova bilo nadprosječno inteligentno, ali pokvareno do srži. Često su dolazili na tron blitz-revolucijama, prije kojih se svaka alternativa činila kao ona prava. Naprosto je groteskno kako su ti likovi, kao po nekon pravilu, preko noći postajali persona non grata, bivali prognani i linčovani od te iste hrpe, iz koje se naposljetku izdvojio novi vođa s onim pravim moralnim vrijednostima i organizatorskim sposobnostima. I tako u krug. Nikad se ne uči na greškama.
Pronalazite li se ovdje, o majstori čelika, radnice i radnici, jadnice i jadnici!?
Nemamo izbora. Birokracija nas glođe do koske. Od rođenja postajemo dio konzumerističke aparature iz koje nikad van. Smatram da nije najbolje rješenje čekati da evolucija obavi svoje, da nas pogura naprijed kao i bezbroj puta dosada. U iščekivanju postajemo suvišni. Akakije Akakijevič. Mali činovnici koji po cijele dane ispunjavaju formulare. Zavoljet ćemo slova; neka manje, neka više. Smješkat ćemo se zaobljenom "G".
Ali šesnaest mi je tek i premlad sam da se pomirim sa sudbinom. Nadam se da ovo sve ipak ima nekog smisla.
Dok mi spavamo, pobunjenici se bore za promjene. Dvjesta provincija traži samostalnost. Mnogo novih, besmislenih demokracija izniklih iz jako upitnih nacionalizama. Kritika demokracije je odavna poznata. Zar zaista želite da vam takvi ljudi rade o glavi? Raspišimo referendum o tome da sve oboljele od AIDS-a stavimo u posebnu karantenu, za svaki slučaj. Tko je sljedeći?
Ćelavci, krakati, debeli, pametni? Nemoral države je ogroman. Svi se mi slažemo s raznim insinuacijama. Svaka mjera je opravdana onoliko koliko je dobra za javnu stvar. Ono što je generalno prihvaćeno kao sjajno jednostvano se mora provesti, bez obzira na to je li imalo etički ili čak logično. Žamor mase ugušio je vapaj pojedinca; od ljudi ne vidimo čovjeka.
Daje nam se na odabir :
1. vojni puč baziran na gerilskom ratovanju
2. dvostruka vlast u kojoj društveni pokreti imaju dovoljno moći da formiraju državu unutar države
3. unutrašnja kontraditornost
Što uopće imamo za izgubiti?
