Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir...
subota, 19.04.2008.
Zašto "emo" ne postoji
Stvari su za mene prilično jednostavne. Gledajući retrospektivno, postoji široka lepeza ljudskih karaktera. Romantizam obiluje osjećajnim piscima koji formiraju još osjećajnije likove, hipersenzibilce kojima dušu lomi smrt cvrčka ili uganuta
noga nevinog vrapca (treba napomenuti da nisu svi pomenuti zagriženi biolozi/panteisti). Što se tek događa kada ih odvoje od njihovih dragih, nejljepših djeva koje se samo za njih čuvaju, ne treba ni spominjati. Odgovor se tako prokleto nameće.
Nemojte me krivo shvatiti, ja ne osporavam puko postojanje ljubavi. Čak vjerujem i u "život" nakon smrti,tj. nadam se da ovo nije samo test (ali svijetlo na kraju tunela za mene je bjedna kemijska reakcije i samim time loša varka). Isto tako vjerujem da gubitak ljubavi može biti jedan od faktora suicida, ali realno, patetika je ipak patetika - uvreda osjećajima.
Je li Puškinov Onjegin "emo"?
Subkultura koja to zapravo i nije produkt je vremena. Zašto jednostavno nisu tužni, kao nebrojeno mnogih krhkih umova što ih viđamo same svakog dana. Kakvo li je samo razočaranje tih ljudi. Izgubili su vjeru u društvo, Državu, prijatelje i kolege, intelekt i filozofiju. Jednostavno je preteško. Dovoljno su hrabri da budu lik koji je spreman braniti izokrenutu logiku sve
do kraja te što vjeruje da je život samo jedan i da ga baš zato vrijedi žrtvovati, ali su jednako tako kukavice kada ne mogu
ostvariti posljednju poruku : "Gospodo, moj posao ovdje je završen. Čemu čekati?"
Svi tužni nisu jednako tužni. Tuga danas nije tuga, baš kao što ni bol više nije bol, već bijedna maska. Alternativa nijealternativa. Želit biti cool? Onda prekinite pokušavati biti cool robovi konzumerističkog društva jebene postmoderne. KolegaTivanovac je više cool nego svi mi zajedno. Mi nismo za ništa. Kada uspijemo izgovoriti mi, a da ja pritom ne umukne, tuga će
opet biti tuga.
Evo još jedan primjer. Uzmite dva doktora znanosti (bilo kojih, sami odaberite).
Prvi sluša Casha i oblači odjela samo kad mora. Aktivan je u politici. Tko nije ljevičar u mladosti, nema srca. Tko nije desničar kad ostari, nema pameti. Tijekom godina prebolio je romantične snove o rušenju i reizgradnji ovog svijeta oboljelog od tumora na mozgu. Sada je jednostavno prilagođen.
Drugi je postao ljubitelj klasike. Rado je viđen na uglađenim koncertima na kojima ozbiljna lica izvode Schopena i Listza. Njemu je super; svi vole bogate snobove.
Protiv takvih u principu nemam ništa, samo što bih dao ruku u vatru da su većina tih spodoba pravi lažnjaci.
Analogija vrijedi i za našu mračnu grupaciju.
Čestitam, doveli ste tugu modu.
