Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir...
četvrtak, 29.05.2008.
Duša vasione
Pokriva se mjesečinom čopor snježnog vuka.
Oteli su pred tri noći plijen hijenama.
Odakle tog jezivog, a predivnog zvuka?
Najljepša glazba svirana sedefnim pjenama.
Zaboravljeni kositreni vojnik ima jednu nogu.
Zar svijet mašte pozna nepravde i pljačke?
Nezgrapno kleči – moli se svom bogu.
Pomislih na čas – o, naivne li igračke.
Stani na tren! Vječno potraži u suzama
Prvih mačića, što doimaju se istim.
Jesu li i lavlji humci prekriveni crvenim ružama?
Isprat će nebo bljuvotine ljudske tekućinama bistrim.
Prazni oblici milijuna lica nad vodama trepere.
Gole travke savijaju smjelo nejaka tjela svoja.
Njegov pogled, bez očiju dubok, u daljine se stere.
To otkriva se božansko paletama boja.
Kakvo li sam samo ništa na riđoj planeti!
Ravnoteže sivih svemira smrtno me plaše.
Bojim se stoljetnog kamena vrh drevne goleti.
Sablasti šuštanja lišća mene će da straše.
subota, 24.05.2008.
Sve je moguće
I meni smrtniku sve je tako blisko.
Tko je pozvan da me uvjeri da nije?
Ali, vi ne letite, dragi kolega!
Osluškujem: hrpa cinika imbecila što se smije
Bojim se da me se boje, da me se plaše
Dok berem jabuke što ih Eden krije
Dok mislim, mozgam, prebirem boje, tugujem-
Što na to kažete, prijatelju mili?
Počinak vječni – čak i tad ste sami
Jednom će oblak krošnju svijeta da zakrili
Onda svejedno, svejedno će biti: svemu i za sva
Obezvrijeđena pravila barbarska ljudska
Kriterija nema, jer noći krvave
Preokreću doba i valove i pjene
Izračunat nećeš moći vektor umiranja
Bit ću ja kao Putin – gospodar iz sjene
Bezgrešna duša moja neće znati kajanja
Nit´ vapaje će čuti
Tko se zadnji smije, najslađe se smije
Nisam đavo crni crne ćudi
Što sad to znači?
Dolazi moje vrijeme
Ako ne danas, sutra; svečano prisežem.
Proglašavam se savršenim čim ne trebam
Ljude – ta krabuljna zvjerstva - oficire
Pse rata brusače noževa
Iz gluhe kmice ću da vrebam
I strpati u karantenu četvrtog stiha imbecile
Sad vrijeme odabranih blješti
K´o rajsko predskazanje
Štovat ćemo Smislova i Bakunjina i Čička
I Housea i Jesenjina i Pauletića
Slušat ćemo Beatlese i Petera Greena
To će utopijsko vrijeme biti – prosto savršeno!
Portreti Wildea i Palacha i Sandsa k´o na grobu
Postmoderne vrište: konačno je svršeno!
Samo će Ubermenschi moje glave imati mjesto
Zdesna. Nismo zaslužili naziv čovjeka.
Zaslužujemo biti Bog!
Čudnih li pretenzija i želja i sanja neiskusnog
Malca u ljekovitoj katarzi.
I bez krvnog srodstva pretvorit ću se u Sergeja
Aleksandreviča, a ti ljubavi budi Isidora Duncan.
subota, 17.05.2008.
Vladislav Petković Dis - Nirvana
NIRVANA
Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.
Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.
Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.
I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće - k meni dohođaše.
Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.
I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.
I taj pogled, k'o kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.
Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
petak, 16.05.2008.
Zaustavljeno vrijeme
Komični elementi padanja i spuštanja sudbonosne nam kazaljke dopiru do mozga, gdje postaju trivijalne i dosadne. Koga je, uostalom, briga za sekunde? Ionako se umire od rođenja.
Scenski nastup vremena kao izmišljenje četvrte dimenzije apsolutno je nepredvidljiv. Misliš da ga imaš napretek, kad ono postaneš svjestan kako je blizu put u zemlju bijelih narcisa i istinoljubivog ogledala; gotovo da možeš nanjušiti portal za Kulturu Trenutka. Ura predaju mjesto vagi što dijeli nadprosječne od mediokritetnih. Ona je presudila kraju svake kurtoazije,
a floskula "Totus mundus agit histrionem" postaje relativnija no ikad.
Stagnacija vremena, pa makar na tren, dovela bi ljude u zabludu da zaista mogu nešto promijeniti. Čovječanstvo će zaključiti kako je ono izazvalo veličanstveni kolaps onog što zovemo realnošću. Pojedinci sa imalo smisla za manipulaciju masama postat će predvodnici ratova, povampireni goganti tek nastale ere klanja. Svima će se činiti da se doba ponavljalju.
I zato molim Boga - ako taj gad uopće postoji - da se ne igra vrednotama upitnog bitka, ako ne želi u mojim očima postati "persona non grata".
subota, 10.05.2008.
Verujem, ne verujem
Proći će za koji tjedan.
Nisam ja nju baš dobro poznavao. Realno, koliko uopće možeš nekoga upoznati
za 3 dana? Ali svejedno, možeš steći dojam.
Ona nosi elegantne crne naočale i doima se pametnom. Hladna je i rijetko se živcira. Lijepe su modre usne, a jeza me prođe kad zadrhte na hladnoći. Kosa joj ravna i smeđa tek pada preko ramena. Nije odveć visoka, ali niti niska. Nosila je uske traperice i balerinke.
Ona je nešto tipa Marine. Svejedno, draga cura.
Jebemti Opatiju. Pozdrav Anamariji. Ili Ana-Mariji. Nisam ziher. Vidimo se. Valjda.
srijeda, 07.05.2008.
Eleanor Rigby
Tužno je kad dođete u stadij u kojemu postajete Eleanor Rigby i father McKanzie.
Sjedim sam na prosječnoj klupi, na prosječnoj rivi; nekakvi sasvim prosječni valovi odbijaju se o prosječnu obalu kvaseći prosječni kamenjar. Prosječna mjesečina skrila se iza prosječno sivog oblaka. Prosječna ulična svjetiljka osvjetljava prosječnu magnoliju. Jednom nadprosječnom majstoru gitare dao sam prosječnu Colu. Prosječan osjećan nadprosječno usamljenog tipa.
Ma daj...
