Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir...
utorak, 26.02.2008.
Frontman svemira
Zapitate li se ikada tko je najveći genije cijele povijesti?
Charles se rodio u prvom desetljeću 19. stoljeća. Peto dijete bogatih Engleza. Rastao je među guvernantama, klasičnim jezicima i prenapuhanim snobovima što su sačinjavali ondašnju elitu ; imbecili plave krvi. Osnovno obrazovanje stekao je u uglednoj privatnoj školi.
Studij medicine bio je zanimljivo iskustvo. U krv mu se polako uvlače manire prozaičnih kolega, filozofske rasprave u noći, napadi na Hipokrata i suvremene psihologe. Napušta sustav suviše ambicioznih štrebera i tajkuna te postaje moderni student, čovjek koji je dao nasljedstvo za znanost. Pobunivši se protiv izopačenosti profesora i podređenosti bistrih siromašnih studenata, biva izbačen iz hrama znanja.
Ključni trenutak njegova života zbio se jedne jesenje večeri, 2 tjedna nakon prekida studija. Londonska magla pala je na grad. Prirodoslovac John Henslow iz sjene gleda pod ogoljele krošnje vrbika. Posmatra nemirnog mladića u maslinastom fraku. Smeđe vlasi provirivahu ispod smeđeg cilindra dok se ruka bezbrižno igrala hrastovim štapom. Velike zelene oči nemirno skakuću u potrazi za cvijetom ljiljana, utjeha prirodoslovcu u teškim noćima. Ljiljan u jeseni.
Da skratim priču, Henslow je nagovorio mladog Charlesa da se sa svoje 22 godine zaputi na neizvjesno putovanje. Danas mu možemo zahvaliti, jer je baš to putovanje iznjedrilo najveću dogmu zasad poznatu.
Pogađate li tko je Charles?
subota, 23.02.2008.
Dabo
Robert Dabo Peranić je šahist iz Slavonskog Broda.
Njegov lik sličan je nekom pustinjaku , čovjeku odbjegla od vremena. Vuneni šal sapleten je oko kosturačkog vrata, crno-bijela polja na slabašnim ramenima. Iza zatamljenog stakla skrivaju se mirne oči, životna mudrost i šahovska inteligencija.
Stisak ruke označio je rođenje još jednog remek-djela, osmišljenog od velebnih umova majstora Igre. Figure započinju svoj osvajački pohod na prostor. Padaju žrtve, lica se znoje, kibiceri ostaju zabezeknuti pred krvavim obračunima na tabli. Sat odbrojava sekunde do kraja. Četiri duga sata. Mala vječnost.
Ruke nježno šaraju po dvostrukom formularu. Savršen rukopis uklopio se u atmosferu britke Igre, drveta i kože. Velike crne oči napeto promatraju poziciju. Mozak se napreže, smišlja kombinacije i napade, baterije lovačkog para i skakača sa c5. Dabo je mrtav hladan. Shvatio je način da se obori njegov napad. Ništa. Sve ispočetka. Miran pozicijski potez.
Tako blag pogled za nekog sa tako puno nemira. Njegov svijet je tajanstven, plah, aksetski i šahovski. Mi nikad nećemo doseći njegov stupanj svijesti života, stvarnosti i Igre.
Svaka ti čast, Dabo Peraniću.
srijeda, 20.02.2008.
Epistulae non erubescit
Tko je kriv što si nabijam glupe i besmislene komplekse? Tko je kriv što sam postao jedan od onih što se smiju kad bi trebali plakati? Nemam perspektive, cijeva ni ambicija. Želim nestati, pomirisati vječnost, kukavno se zavući u ljušturu svog veličanstvenog uma. Raste li to Narcis u mojoj glavi?
Možda nastane nešto dobro iz svega ovog. Postao sam siguran u sebe, osjetila su mi otupila, postao sam čvršći i bjesniji. Plivam kroz sadašnjost kako god znam, provlačim se i izvlačim iz ralja ovog nesretnog života.
Još sam uvijek estetska katastrofa.
Gledajte pomrčinu Mjeseca u 4.30.
ponedjeljak, 18.02.2008.
Ekstaze po Dorianu
Dorian je prerastao kenozoik. Ostario je. Miris vanilije i mandarina u njegovoj sobi. Pozrdravljaju vas nečujni glasovi njegova uma.
On ima nove ideje. Na karti mijenja svjetski poredak, ruši stare sile i uzdiže nove. Vjeruje u ljude i u znanost, u jednadžbu Božje opstojnosti diljem bljutavog Svemira. Vjeruje u evoluciju i u Darwina, u anarhističke principe i u Bakunjina. Vjeruje u revoluciju.
U srcu dječaka, nevinog i plahog, još tinja plamičak nade, vatra spasenja što leluja u izmaglici nad rijekama. Nada u promijene. I kad zatreperi pred užasima Sustava, kad zadrhti poput bagremovog pruta , nijem i ukočen, pecne ga vatra iz dubine neiskusna tijela njegova i ne da mu da ustukne.
" Plamene zore bude me iz sna
Fabrička jutra, dim iz dimnjaka "
Sustav nikad ne učini ništa lijepo. Na pokretnoj traci proizvodi arhetipske primjerke izobličenih nakaza, strašila za svaki intelekt i razum. Samljet će pa ispljunuti svakog tko ide protiv vjetra, sve neprilagođene egoiste vrednije od pola čovječanstva.
Dorian se boji za nju.
Plave oči veselo zatrepere pri svakom njihovom susretu. Ona ima predivnu smeđu kosu, predugu i preravnu. Jedna je od onih što je poželite zagrliti i zaštititi od strvinara. Tvrdoglavi bik.
Nitko ne zna zašto mu je tako stalo.
Veliki Yukio Mishima je prozvao samoubojstvo posljednjim orgazmom. U završnoj ekstazi njegovo je tijelo postalo jedno s oružjem.
" U sredini zime, pronašao sam ga u sebi, nepobjedivo ljeto. "
Albert Camus
nedjelja, 17.02.2008.
Stvorili smo još jednu u nizu balkanskih kvazidržava! Čestitam!
Raspada nam se voljeni Balkan, cijepa se na komadiće. Bure baruta samo čeka da eksplodira.
Što je zapravo Kosovo? Tko živi tamo? Samoprozvani Kosovari dižu visoko crnog orla, Albanci su zalutali nešto sjevernije no što su trebali, Srbi strepe i čekaju. Zahvaljuje se Americi, Uniji i Hrvatskoj, zaziva se Rusija i bacaju kletve.
Sjetite se Makedonije, krvavog proljeća 2001. Sjetite se gerile i vojske, policije i rezervista. Borbe su se vodile 10 km od glavnog grada. Vojna lica su vikala: "Pali!" gdje god su stigla, dizale su se tenzije. Rat vjera. Džihad.
"Bilo bi lijepo kad bi se svi ujedinili", čulo se iz usta jedne Kosovarke. To je zloguko proročanstvo. Tko će pobijediti, Garda cara Lazara ili Mudžahedini poslani u pomoć braći muslimanima, kao ´91.? Možda Makedonci?
Narod gladuje. Srpske sankcije mogu biti pogubne za Albance, a ruske za cijelu Europu. Dodik želi samostalnost Republike Srpske.
Baskija i Katalonija, kudikamo ekonomski situiranije tvorevine od Albanije, još se ne odvajaju od Španjolske. Draga mi je ETA. Baski nisu Španjolci. Kosovari imaju Albaniju, Baski nemaju ništa.Samo malenu Baskiju. Pokrajinu. Dio Španjolske.
IRA također čeka. Zelene djeteline njihovih duša zgazila je grubo imperatorica Marge. Heroja Roberta Gerarda Sandsa bacila je u okove, a nakon njegove smrti je izjavila kako je zločinac dobio što je zaslužio. Još jedna u nizu pogrešaka kurve manipulatorice, još od paklenih Falklanda.
Civiliziran svijet miruje. Samo se Balkan raspada, svako pleme crta granicu. Opet smo ispali divljaci pred svijetom.
subota, 16.02.2008.
I ja kažem
Ovo je jedan od onih dana. Znate, oni dani kada poželite da su vam matorci , umjesto svojedobnog smucanja po gradu, čitali Platona i Wildea.
Moj matori je prava seljačina. Svaki naš konflikt završi nekim klišejem, poput "znaš ti kurac, balavče bezobrazni", "nisi ti svu pamet svijeta popio" ili "nije ti to baš na mjestu".
Sa 15 godina postao sam i službeno obrazovaniji od oca. Shvaćam njegovu frustraciju, shvaćam da ga zaboli ego kada mi se ne može suprostaviti suvislim argumentima, već udara nisko - u moje godine.
Majka se drži postrani. Ona shvaća moju superiornost.
I ja kažem.
Stari, odjebi.
srijeda, 13.02.2008.
Kronike crvenog grada
Uvjeren sam da grad ne čine drvoredi, kafići, parkovi, brze magistrale i zelene livade. Grad su ljudi. Ponajviše gradonačelnik, hijerarhijski gledano.
Za profil mentaliteta Belišća uzet ću grupu nekadašnjih susjeda, ljudi okruženih ambulantom, poštom i upravnom zgradom.
Moje skromno mišljenje je da su prototipi nedosljedni i da ne odgovaraju realnosti. Ono što slijedi su opisi različitih individua koje su se našle u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ili nešto slično.
Pa krenimo redom.
Naša prva susjeda bila je nagluha starica Ružica Koška. O njoj ne znam baš mnogo. Sjećam se pjegavog naboranog lica i darova što su stizali za blagdane. Sada je stara i više me se ne sjeća.
Njoj nasuprot živjela je obitelj Antolović. Šef kuće Ivica zarađivao je kruh sa sedam kora. Radio je kao brodski kuhar. Pomirisao je sol sva tri oceana, plava i duboka.
Marica Perasović, susjeda s drugog kata, uvijek je bila posvađana s tehnologijom. Nikad nije uživala u čarima televizije ili radija - pravi asket našega doba. Cijeli život je provela sama, kao duh Abea Lincolna koji dan-danas luta hodnicima Bijele kuće. Nakon krvave sonate odsvirane bridom noža po plavim venama, biva institucionirana.
Ostavljena poput Mojsija, prvo od roditelja, pa od životne ljubavi, a naposljetku i od sina, koji 70-ih nije mogao odoljeti svijetlima Amerike, više nije mogla. Ali, nažalost, ipak mora.
Mladom bračnom paru, Iloni i Nedeljku, nikad nisu smetali zli jezici. Ilonina majka Brigita bila je čistokrvna Mađarica, daleki potomak Khuena Hedervaryja. Nedeljkov otac, Dositej Đorđević mlađi je za vrijeme Domovinskog rata zbrisao u Dansku. Dositeja Đorđevića starijeg su na Kordunu daleke ´42. streljali partizani.
Komšinica Elza prodaje jaja na pijacu. Njen čovjek Nikola je 40 godina radio kao kolovođa na relaciji Osijek-Belišće. O tome svjedoče 200-litrene mahagonijske bačve u podrumu, prije mirovine dopremljene iz grobnice iskopane u svrhu pronevjere kojega barela. Njihov sin Alen odlazi u Afganistan. Skrušeno sklapa vojničke ruke u nadi da neće poginuti. Kristalne dveri Elizejske palače znaju biti snažan motiv.
Teta Dubravka iz drugog ulaza nije imala vremena za malog Marka. On je uvijek poslušno sjedio na klupi ispred zgrade, igrajući se plavim modelom Volkswagenove Bube. To je posljedni poklon njegova oca Mladena, koji je ostavio mladu mamu i na motoru odjurio na svijet. Pričalo se poslije da je u zatvoru zbog pljačke kladionice.
Dubravka je imala puno prijatelja. Svaki put kad bi se teti Elzi , pri pogledu zavrnutom za 90 stupnjeva udesno oako ružno uvijale obrve, ja sam znao da teti Dubravki stiže prijatelj.
Predstavnik ruske manjine u našem kvartu bila je Ana Jurišić. Njen je pradjed bio ruski knez. Svako jutro budila ju je vekerica u obliku ruskog vojnika. Taj je vojnik tako strasno plesao kazačok da se udarao koljenima u bradu.
Zdenko, u narodu poznat kao Rus, bio je Anin jedinac. On u svojih 50 godina nije postigao ama baš ništa. Za život je zarađivao čuvajući kuću nekih bogatih Švicaraca. Slobodno vrijeme provodio je u Gradskoj kavani. Za mineralnu i produženu sa šlagom znao je iznajmiti keramički stol i udobnu crnu fotelju na cijelo poslijepodne.
I Ana i Zdenko voljeli su s vremena na vrijeme potegnuti votku.
Jedino za čime žalim je što se ne sjećam Petre, prijateljice koja mi je nekad bila i susjeda. Kao mala skupljala je kamenčiće pored Upravne zgrade.
subota, 09.02.2008.
Skakač u centru - dobivena partija!!
Skakači u centru , kralj na sigurnom, lovci na dijagonalama, topovi na linijama - sve što trebate za pobjedu u igri kraljeva.
Hijerarhija u šahu je prosta : pješaci, skakači, lovci, pa čak i dama ; svi se oni žrtvuju da spase najvažniju personu - kralja. Kralj je jadan, ranjiv i uplašen. I najjači.
Sigurno je i ratna terminologija odbila decidirani sloj ljudi od ove veličanstvene igre. Na kraju se ipak postavlja pitanje što izgleda smiješnije: sala kosijanera koji bulje u crno-bijela polja ili momci koji po hektaru pokošene livade ganjaju napuhanu buba-maru.
Šahisti svih zemalja, ujedinite se!
srijeda, 06.02.2008.
Traktat o tome kako sam siguran da ćete povodom moje smrti ruže bacati na kesten
Knjiga će izgorjeti jedne jeseni
Zaista se nadam da će biti jesen.
Datum nije previše važan, ali bi bilo dobro da bude prije decembra, kako ne bi bilo prehladno. Možda će i zubato sunce provirivati kroz bijele grude nagomilane na nebesima. To će nagnati pojedine alternativce da nabace na nosiće naočale raznih veličina i oblika. Uvijek me nasmiju sunčane cvike u kombinaciji s temperaturom uz koju Vakula obično pokaže sliku sa pahuljama i sivilom.
Kada umrem nadam se da će biti nedjelja. U tom bi se slučaju sahrana održala u ponedjeljak, što bi mojim najbližima priskrbilo produženi vikend. Nitko me ne može gledati kako se smijem iz kestena, a potom iz ilovače, i zatim odjuriti na posao kao da se ništa nije dogodilo.
Tko će me pronaći onako krvavog i usnulog; tko će me pronaći onako bezvoljnog i plahog; o, Bože, tko će me pronaći onako mrtvog?
Možda neki osrednji klošar u potrazi za večerom, a možda neka djevojčica koja će, kad odraste, sanjati predivne mrtve dječake... Svi će misliti da ju je otac zlostavljao.
Uvjeren sam da će na sahrani biti puno ljudi. Puno mediokriteta.
Neka svira Balašević, Kad odem.
KAD ODEM
Kad odem,
kad me djavo isprati glavnim sokakom
i kad mesečina zaveje moj trag
nemoj tugovati jer jednom svakom
mali nemi slavuj doleti na prag.
Kad odem,
kad zamumla vetar zimske očenaše
i kad mrtvo lišće potera u kas
za kaznu prognaće i tamburaše
zbog pogrešne pesme u pogrešan čas.
Kad odem,
kad u prozor staviš prvu hrizantemu
i kad popucaju divlji kesteni
ne pali uzalud fenjer na tremu
kad me otmu magle jedne jeseni
utorak, 05.02.2008.
Lista prioriteta. Baš obratno.
1. Pamet ( inteligencija i opća kultura)
2. Vjera ( ne nužno i religija)
3. Međuljudski odnosi
4. Novac
5. Estetika (vlastita)
Svatko teži savršenstvu. To je još jedna u nizu gluposti ljudskog roda.
Klub boraca iznosi neke zanimljive ideje.
"Knjiga o generaciji muškaraca koje su odgojile žene".
nedjelja, 03.02.2008.
Intervju
Zapitao sam Boga zašto nisam sretan.
On nema dugu sijedu bradu, crnu togu obrubljenu srebrom, kor kositrenih anđela iza leđa što pjevaju himne i sonete... On nema osjećaje niti potrebe. Njega nećete slučajno vidjeti dok još sneni, uz ugasli kamin i sklopljene šalukatre, pijete jutarnju kavu. Nećete ga sresti u bespučima interneta, dok iz stvarnosti bježite u iluziju. Nećete pronaći njegov smisao u predivnom cvijetu narcisa.
Ipak mi je odgovorio.
Biće kojeg nema mi je svojim dubokim glasom ravno u lice viknulo istinu koje se svi bojimo. Svi se bojimo nepoznatog, bojimo se crvenkaste baklje u tmurnoj noći. Nitko živ ne bi ostao ravnodušan pred filistejskim orijašima i grimiznim lavovima.
Nesretan si, reklo je stvorenje, i treba da budeš nesretan. Egzistencija nije sreća. To je breme ljudske ološi.
Tada sam shvatio. Plave oči su se zamutile, a ja sam konačno shvatio.
Andrej - Dorian mora umrijeti.
Skupi hrabrosti. Bog je mrtav.
Nažalost, ne postoji hrabrost u plastičnom srcu.
subota, 02.02.2008.
Život je nekad siv, a nekad žut
Sarkazam para kosti običnog čovjeka.
Majka se zgraža nad današnjicom. Sanja ona crvena vremena, doba makova i vjetrenjača, dok je rasla okružena lopatama i izniklim prugama. Vrijeme krati osmosmjerkama i talijankama. Jedinica električnog otpora? Glavni grad Australije? Crkveni vjerodostojnik? Ne, sine moj dragi i jedini, nije opat, već papa.
Ma što ona uopće zna? Njen otac bio je proračunati komunist. Kako se uopće libi zazivati ime Svevišnjeg nam Gospodina, čovjeka koji je skončao radi nas i radi našega spasenja da jasenovu križu? Predivni lovor raskrvario mu čelo, a nad glavom natpis protkan čistom, predivnom , jetkom ironijom.
Kralj.
Prije je bilo bolje. Bili smo mladi, sestre su dolazile k meni da posude haljine za vjenčanja, bili smo bogati... ili barem bogatiji nego sad. Što ti sad vrijede ispucale kapilare na nogama, posljedice dugotrajnog stajanja na poslu ; što ti sad vrijedi očeva diploma i stričev položaj? Što sad meni vrijede tvoje rane?
Zatočen sam u ovoj prokletoj obitelji.
Život je nekad siv, a nekad žut. Nikad crven.
Nadam se da je ovo u afektu.
Zašto živjeti
Zašto živjeti?
Zašto ne?
