Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir...
srijeda, 13.02.2008.
Kronike crvenog grada
Uvjeren sam da grad ne čine drvoredi, kafići, parkovi, brze magistrale i zelene livade. Grad su ljudi. Ponajviše gradonačelnik, hijerarhijski gledano.
Za profil mentaliteta Belišća uzet ću grupu nekadašnjih susjeda, ljudi okruženih ambulantom, poštom i upravnom zgradom.
Moje skromno mišljenje je da su prototipi nedosljedni i da ne odgovaraju realnosti. Ono što slijedi su opisi različitih individua koje su se našle u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ili nešto slično.
Pa krenimo redom.
Naša prva susjeda bila je nagluha starica Ružica Koška. O njoj ne znam baš mnogo. Sjećam se pjegavog naboranog lica i darova što su stizali za blagdane. Sada je stara i više me se ne sjeća.
Njoj nasuprot živjela je obitelj Antolović. Šef kuće Ivica zarađivao je kruh sa sedam kora. Radio je kao brodski kuhar. Pomirisao je sol sva tri oceana, plava i duboka.
Marica Perasović, susjeda s drugog kata, uvijek je bila posvađana s tehnologijom. Nikad nije uživala u čarima televizije ili radija - pravi asket našega doba. Cijeli život je provela sama, kao duh Abea Lincolna koji dan-danas luta hodnicima Bijele kuće. Nakon krvave sonate odsvirane bridom noža po plavim venama, biva institucionirana.
Ostavljena poput Mojsija, prvo od roditelja, pa od životne ljubavi, a naposljetku i od sina, koji 70-ih nije mogao odoljeti svijetlima Amerike, više nije mogla. Ali, nažalost, ipak mora.
Mladom bračnom paru, Iloni i Nedeljku, nikad nisu smetali zli jezici. Ilonina majka Brigita bila je čistokrvna Mađarica, daleki potomak Khuena Hedervaryja. Nedeljkov otac, Dositej Đorđević mlađi je za vrijeme Domovinskog rata zbrisao u Dansku. Dositeja Đorđevića starijeg su na Kordunu daleke ´42. streljali partizani.
Komšinica Elza prodaje jaja na pijacu. Njen čovjek Nikola je 40 godina radio kao kolovođa na relaciji Osijek-Belišće. O tome svjedoče 200-litrene mahagonijske bačve u podrumu, prije mirovine dopremljene iz grobnice iskopane u svrhu pronevjere kojega barela. Njihov sin Alen odlazi u Afganistan. Skrušeno sklapa vojničke ruke u nadi da neće poginuti. Kristalne dveri Elizejske palače znaju biti snažan motiv.
Teta Dubravka iz drugog ulaza nije imala vremena za malog Marka. On je uvijek poslušno sjedio na klupi ispred zgrade, igrajući se plavim modelom Volkswagenove Bube. To je posljedni poklon njegova oca Mladena, koji je ostavio mladu mamu i na motoru odjurio na svijet. Pričalo se poslije da je u zatvoru zbog pljačke kladionice.
Dubravka je imala puno prijatelja. Svaki put kad bi se teti Elzi , pri pogledu zavrnutom za 90 stupnjeva udesno oako ružno uvijale obrve, ja sam znao da teti Dubravki stiže prijatelj.
Predstavnik ruske manjine u našem kvartu bila je Ana Jurišić. Njen je pradjed bio ruski knez. Svako jutro budila ju je vekerica u obliku ruskog vojnika. Taj je vojnik tako strasno plesao kazačok da se udarao koljenima u bradu.
Zdenko, u narodu poznat kao Rus, bio je Anin jedinac. On u svojih 50 godina nije postigao ama baš ništa. Za život je zarađivao čuvajući kuću nekih bogatih Švicaraca. Slobodno vrijeme provodio je u Gradskoj kavani. Za mineralnu i produženu sa šlagom znao je iznajmiti keramički stol i udobnu crnu fotelju na cijelo poslijepodne.
I Ana i Zdenko voljeli su s vremena na vrijeme potegnuti votku.
Jedino za čime žalim je što se ne sjećam Petre, prijateljice koja mi je nekad bila i susjeda. Kao mala skupljala je kamenčiće pored Upravne zgrade.
