Dorian je prerastao kenozoik. Ostario je. Miris vanilije i mandarina u njegovoj sobi. Pozrdravljaju vas nečujni glasovi njegova uma.
On ima nove ideje. Na karti mijenja svjetski poredak, ruši stare sile i uzdiže nove. Vjeruje u ljude i u znanost, u jednadžbu Božje opstojnosti diljem bljutavog Svemira. Vjeruje u evoluciju i u Darwina, u anarhističke principe i u Bakunjina. Vjeruje u revoluciju.
U srcu dječaka, nevinog i plahog, još tinja plamičak nade, vatra spasenja što leluja u izmaglici nad rijekama. Nada u promijene. I kad zatreperi pred užasima Sustava, kad zadrhti poput bagremovog pruta , nijem i ukočen, pecne ga vatra iz dubine neiskusna tijela njegova i ne da mu da ustukne.
" Plamene zore bude me iz sna
Fabrička jutra, dim iz dimnjaka "
Sustav nikad ne učini ništa lijepo. Na pokretnoj traci proizvodi arhetipske primjerke izobličenih nakaza, strašila za svaki intelekt i razum. Samljet će pa ispljunuti svakog tko ide protiv vjetra, sve neprilagođene egoiste vrednije od pola čovječanstva.
Dorian se boji za nju.
Plave oči veselo zatrepere pri svakom njihovom susretu. Ona ima predivnu smeđu kosu, predugu i preravnu. Jedna je od onih što je poželite zagrliti i zaštititi od strvinara. Tvrdoglavi bik.
Nitko ne zna zašto mu je tako stalo.
Veliki Yukio Mishima je prozvao samoubojstvo posljednjim orgazmom. U završnoj ekstazi njegovo je tijelo postalo jedno s oružjem.
" U sredini zime, pronašao sam ga u sebi, nepobjedivo ljeto. "
Albert Camus
Post je objavljen 18.02.2008. u 14:42 sati.