I meni smrtniku sve je tako blisko.
Tko je pozvan da me uvjeri da nije?
Ali, vi ne letite, dragi kolega!
Osluškujem: hrpa cinika imbecila što se smije
Bojim se da me se boje, da me se plaše
Dok berem jabuke što ih Eden krije
Dok mislim, mozgam, prebirem boje, tugujem-
Što na to kažete, prijatelju mili?
Počinak vječni – čak i tad ste sami
Jednom će oblak krošnju svijeta da zakrili
Onda svejedno, svejedno će biti: svemu i za sva
Obezvrijeđena pravila barbarska ljudska
Kriterija nema, jer noći krvave
Preokreću doba i valove i pjene
Izračunat nećeš moći vektor umiranja
Bit ću ja kao Putin – gospodar iz sjene
Bezgrešna duša moja neće znati kajanja
Nit´ vapaje će čuti
Tko se zadnji smije, najslađe se smije
Nisam đavo crni crne ćudi
Što sad to znači?
Dolazi moje vrijeme
Ako ne danas, sutra; svečano prisežem.
Proglašavam se savršenim čim ne trebam
Ljude – ta krabuljna zvjerstva - oficire
Pse rata brusače noževa
Iz gluhe kmice ću da vrebam
I strpati u karantenu četvrtog stiha imbecile
Sad vrijeme odabranih blješti
K´o rajsko predskazanje
Štovat ćemo Smislova i Bakunjina i Čička
I Housea i Jesenjina i Pauletića
Slušat ćemo Beatlese i Petera Greena
To će utopijsko vrijeme biti – prosto savršeno!
Portreti Wildea i Palacha i Sandsa k´o na grobu
Postmoderne vrište: konačno je svršeno!
Samo će Ubermenschi moje glave imati mjesto
Zdesna. Nismo zaslužili naziv čovjeka.
Zaslužujemo biti Bog!
Čudnih li pretenzija i želja i sanja neiskusnog
Malca u ljekovitoj katarzi.
I bez krvnog srodstva pretvorit ću se u Sergeja
Aleksandreviča, a ti ljubavi budi Isidora Duncan.
Post je objavljen 24.05.2008. u 22:51 sati.