Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir...
subota, 26.04.2008.
Pismo brata
Dragi moj brate koji to nisi
Nadam se da će te ove riječi proganjati tminama besmisla i da ćeš se makar jednom zbog njih probuditi uplakan.
Našeg oca više nema. Otišao je bijel i bolestan . Zadah staračkog nespokoja visi mi nad glavom poput mača dok ti opisujem kako je umirao jedan bogalj što je tek nekoć imao dvojicu sinova: braća mlada i vedra - jednom davno, na brdovitom Balkanu...
Da smo kojim slučajem tih dana bili nesretni, riječ ne bih prigovorio niti bih se ijednom gestom pobunio na tresak vrata i dva kofera što se njišu dok ih prate znatiželjni pogledi strvinara koje nazivamo susjedima. Baš u tome je svrha moje kletve : odlaskom si smrvio idilu našeg doma, poremetio ravnotežu ruža i karanfila, stakla i porculana, mene i oca...
Svirepe i neobične daleke postale su iznenada davne ljubavi. Pošla je ona toga dana za tobom; odbjegla za sjenkom onog što se mojim nazivalo drugom; nema je više, iako nekakva ljuštura još sjedi na ljuljački i maštovito leluja nemirima svemira.
Od onda naš otac moj je otac, ali moj otac više nije moj otac; postao je neka vrst` mehaničkog duha vječnog iščekivanja. Znam da je vjerovao da ćeš se jednom vratiti, protutnjati kućom i upitati oronulog trgovca skrivene kupoprodajne tajne. Kao i bezbroj puta ranije, optimizam blijedi kroz milijune otkucaja ure te naposlijetku postaje fleka poput otočića Kupang na karti
Indonezije. To vrijeme je čudna stvarca; najvarijabilnija konstanta, ali ipak - konstanta. Čini se da ga imaš napretek, kad ono - umireš. Mozak starog ekonomiste polako se gasio, a ja sam ga gledao dok je na neodređeno prestajao zbrajati i pamtiti dosadne cifre. A tebe niotkuda.
Tada si sigurno negdje zarađivao hepatitis ili kakvu sličnu boleštinu što stoji na repertoaru malograđanskih prijateljica noći.
Ne posustaj na svom putu k vječnom ognju.
Sin tvoje majke
