Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir...
subota, 29.03.2008.
Igramo li se Boga?
Smiješno je kada netko neobično moralan postavlja pitanja koja redom svrstavamo u psudo-etičku kategoriju.
Zašto se priča o smrtnoj kazni?
Mislite li vi da je strašno sjesti na stolicu, čekati da vas dobro skvase mokrom spužvom pocrkalih kremenorožnjača, trpjeti strašnu bol desetak sekundi (ruku na srce, zna se i otegnuti) i potom mirno, bez ikakva izraza na lica, bez kajanja
i oprosta, zaroniti u gustu maglu? Zar je smrt uistinu tako neizvjesna, dramatična i, na kraju krajeva - tako jadna?
U svakom trenu na cijelom svijetu svi ljudi stare. Naša se tijela pokvare ; nekad prije rođenja, nekad u dubokoj starosti. Nije važno možete li čitati, jesti, jebati se ili brisati si guzicu. Uvijek bude gadno. Ne može se umrijeti dostojanstveno.
Živjeti, to već da.
Koliko god je ljudski mozak snažna mašinerija i sklop žica, ujedno je i strašno izopačen. Osvrnimo se na relativno aktualne teme poput silovanja djece. Začinimo još malo ovaj zločin ; pretpostavimo da su zlostavljani klinci retardirani, štićenici nekakvih domova ili čega sličnoga. Dotični glavni akter mokrog spektakla grize u meso društva okomivši se na najslabije pripadnike istog. Skrivat će se tjednima u obližnjim šumama, jesti tek ulovljene sirove ribe, krasti med i izlagati se riziku zbog nepoznavanja gljivarstva. Kad ga konačno uhvate, onako bijednog, prljavog i neuhranjenog, nehajno će se nasmijati u
kameru znatiželjnim lešinarima (ne mislim na kamermana). Već pretpostavlja što slijedi ; par šamara udjelit će mu svaki murjak koji ga je makar sekundu tražio (ne zbog istančanog osjećaja za pravdu, nego iz "koji se on kurac ima mješat´ u moj jebeni pos´o" razloga). Naši zatvori prate najnovije trendove koje diktiraju korporacije poput FBI-a (vojni zatvori, e to već spada u neko drugo područje teorije relativnosti). Osigurani su mu smještaj , hrana i lijekovi. Možda mu se posreći i s teretanom, a što se njegovog mentalnog razvitka tiče , nema zime ; tu je najmodernija multimedijalna knjižnica sa svim
svjetskim klasicima. Ne zvuči loše.
Poznavajući pravosuđe (a i cjelokupni administrativni aparat) suđenje će se otegnuti na par godina. Bogati stric, uvjeren u nevinost svog nećaka, unajmit će gardu elitnih odvjetnika s dugim hobotničkim vezama svuda u zemlji. Osokoljen smješnom presudom, još jednom će se narugati naciji. Deset godina, ali vani je za šest. Najduža kazna je četrdeset godina.
Utopijska država vještačkog morala osudila bi ga na smrtnu kaznu.
Kako vam se čini tjedan dana boraviti u prostoriji od šesnaest metara kvadratnih? Vaš cimer je mali crni Rattus rattus, štakor s velikim ušima i repom duljim od ostatka tijela. Sve u svemu, dvadesetak dlakavih centimetara što se vrlo neobično glasaju. Serete i pišate (vi i vaš ljubimac) u malenu posudicu iz koje je nekoć nekakav Rocky ili Floky pio vodu i jeo krokete. Ako ste jako tihi (vi i vaš ljubimac), imate priliku uživati u zvuku vode što kaplje sa stropa (čini se da su majstori bili pijani pa sad prokišnjava). Tup tup tup. Svaka prokleta kap udari zasebno. Mokro. Vlažno. Iritantno.
Tako jebeno dosadno da je alternativa samoubojstvo udaranjem glavom o zid. Velika je šansa da ćete se samo onesvijestiti.
Kako vam se čini provesti tako godinu dana? Deset godina? Četrdeset? Do smrti?
Zamislite sad da ste nevini.
.............................................................................................................................
Koliko vrijedi žrtvama robija krvnika? Osveta ne može biti baš tako slatka. Zašto mi uopće sudimo zločincima? Kladim se da nigdje ne postoji cjenik ekvivalentnosti. Da vidimo : ubojstvo starice, 63 godine + osteoporoza - serijski broj 1372 -
predviđena kazna jest 35 godina robije. Ne bih rekao.
Nekako mi se čini da zatvaramo zločince iz straha da ne ponove nedjelo, ali ovaj put na našoj koži. Ljudsko suosjećanje ipak ima granicu. Koliko smo zaista spremni napraviti za druge?
Mislim da činimo ono što je prihvaćeno kao ispravno.
