Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir...
četvrtak, 20.03.2008.
My class
Masa je zadrta heterogena konstrukcija sastavljena od hrpe kretena čiji nivo znanja ne prelazi nikakvu pristojnu razinu. Gimnazija je nekad bila pojam, gimnazijalac je bila titula. Nemojte me krivo shvatiti, nije ovo izljev apsurdne nostalgije ili hiperkonvencionalizma, ovo je zaista tako. Jebeno tužna svakidašnjica; iz dana u dan moram paziti da ne povrijedim labilni ego onog istog razreda što na mjestu (čitaj: umjesto) klasičnog lidera-predstavnika-zagovaratelja stoji totalno indiferentna razrednica. Mala je i nesigurna te izaziva neobičnu krivnju svaki put kada prozborim nešto iole smisleno.
Taj isti razred, koji kao cjelinu smatrajte tromim idiotom u potpunosti nesposobnim za ikakvu umnu aktivnost, mene linčuje kad god upotrijebim riječ poput "didaktički" ili "hiperprodukcija". Zar nisam ja taj koji bi trebao plakati kad netko ne shvaća što znači biti "u deliriju" ili kako je to kad imaš "hipogonadizam" (niti ja ne znam, ali donekle se mogu uživjeti u onu prvu parolu)?
Naposljetku se nameće pitanje što je ispravnije i prirodnije : podcijeniti ili precijeniti?
Prvo vodi do nekakve vrste izolacije (bilo mentalne, bilo jačeg stupnja - šikaniranje) okružja kojeg ionako ne poštuješ, ali ga itekako trebaš.
Drugo vodi dubokom razočaranju kad napokon shvatiš čime zapravo raspolažeš.
Razred iz kojeg sam potekao (dakle, osnovna) dao je desetke perspektivnih strojobrava i malih kurvi koje za vrhunac lirike drže stihove poput "mahi mahi mahi mahi mahinalno" u kombinaciji sa zavijajućim momentom pevaljki i tehno ritmom mondenih spravica (postajem licemjer).
Sada sam u razredu u kojem odlikaš koji se plasirao na dva državna natjecanja (možda i tri, još se čekaju rezultati) ne zna tko je Džohar Dudajev.
Kako to ne znaš?????
Ako ništa drugo, ovo je apsolutno narcisoidni tekst.
*Čast iznimkama.
