|
KNJIŽARA
RASPRODAJA DO JAJA!
Biblioteka SFERA:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)
Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta
Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo
Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice
Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu
Dalibor Perković: Preko rijeke
Zoran Pongrašić: Čuvari sreće
Zoran Vlahović: Frulaš
Milena Benini: Jednorog i djevica
Goran Konvični: Jeftine riječi
Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi
Danilo Brozović: Zeleno sunce, crna spora
***
Sferakonski niz:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)
10. Zagreb 2094 (ur. T. Jambrišak et al.)
11. Kap crne svjetlosti (ur. T. Jambrišak et al.)
13. Trinaesti krug bezdana (ur. T. Jambrišak et al.)
***
Živko Prodanović: Roboti u ratu (SF haiku) (20 kn, pt 10 kn)
Irena Rašeta (ur.): blog.sf (20 kn, pt 10 kn)
Irena Rašeta (ur.): Bludućnost (20 kn, pt 10 kn)
Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg (50 kn, pt 10 kn)
AD ASTRA, antologija hrvatskog SF-a (200 kn, pt 10 kn)
Kontakt: darko /at/ mentor /./ hr
|
Blogov kolac
petak, 27.10.2006.
Stigla je pošta ...
Povodom pitanja o psihologiji preobraćenja postavljenog potkraj prošlog posta, javio mi se Ivan T. (što je nešto kao Ford T, ali bolje) i predložio ovaj članak. Članak je podulji, pisan jednostavno, ali ne prejednostavno, te donosi nekoliko zanimljivih svjedočanstava o preobraćenju iz prve ruke te unekoliko zahvaća u psihologiju i fiziologiju procesa. Koga zanima, hop!
A Ivanu, dakako, hvala na trudu i javljanju.
(mcn)
|
utorak, 24.10.2006.
Pametno o osjetljivom
(John Foster: CRKVENA POVIJEST I: POČECI (29-500); Baptistička teološka škola, s.a.)
Nemam pojma je li ovo najbolja dostupna povijest crkve. Ali je najjeftinija od onih koje sam našao u antikvarijatima. 90 kuna za tri sveska, dok je druga najjeftinija počinjala od 500 po knjižurini. Neka se nikad ne kaže kako nisam štedljiv. Ili ona druga riječ na "š" ...
Enivej, Fosterova CRKVENA POVIJEST zamišljena je kao udžbenik pa je i složena po cjelinama, s pripadajućim pitanjima za utvrđivanje gradiva na kraju svake cjeline te s odgovorima, literaturom i indeksom na kraju. Foster je erudit, vjerojatno samouk, tako da je nagomilao znanja i činjenice iako pomalo posrće u organizaciji istih. Zato mu se dogodi da, slijedeći misao, potrči i po stotinjak godina unaprijed pa se onda mora vraćati nekom nedopričanom rukavcu zbivanja. Udžbenik, dakle, nije najpregledniji (a prelomljen je kao kakva skripta i slabo redigiran), ali zna o čemu priča i ne docira previše.
Bojao sam se, naime, buldožerskog pristupa povijesti kakav se, recimo, nalazi u nekim povijestima Crkve za mlade koje sam čitao i koji ne priznaje drugi pogled od obvezatnog. Foster vidi, dakako, kršćanstvo kao "svjetsku religiju" čija je povijesna uloga jasna i neumitna, ali je njegova vjera dovoljno u sebe sigurna da nas njome ne osjeća potrebu mlatiti po glavi. Foster pripovijeda korake koje je Crkva prošla, činjenično i humano, bez veličanja protagonista i demonizacije antagonista. Ugodno jedno, stoga, štivo i to je stvaran uspjeh ove knjige. Nije naime, lako, o osjetljivim pitanjima (religiji, politici, seksu, smrti) pisati neutralno, ali Fosteru to uspijeva. Mi shvaćamo, čitajući, koliko je tema njemu važna (naputovao se, u mladosti, krajevima ranog kršćanstva) i zato cijenim što je naše mišljenje ostavio nama.
Ne treba, međutim, ni brkati osjećaje koje netko ima prema Crkvi kao instituciji (ja sam katolik pa su moji osjećaji prema Crkvi kao i moji osjećaji, kao Hrvata, prema državi isti - podijeljeni) s osjećajima prema knjizi koju čitamo. CRKVENA POVIJEST je prije svega povijest - znači: priča - i nije tu kako bismo zavoljeli Crkvu niti kako bismo našli dodatne razloge mržnji. Tu je da nam ispriča što se dogodilo.
A u tome što se dogodilo mene je najviše fascinirala činjenica obraćenja. Svi ti ljudi, sve te tisuće, svi ti narodi, bezvjerci i inovjerci - zašto su se pokrstili? Što je privlačnost vjere, gledano iz čisto ljudskog, psihološkog kuta?
Ja sam katolik jer sam u takvoj obitelji rođen. Po prirodi sam dovoljno religiozan kako bi mi neka religija trebala pa zašto se mučiti tražeći kad jednu već imam u poputbini. Zato nisam ni agnostik ni prozelit i zato mi je nejasan (a zanimljiv) proces odabira ili promjene vjere u nekoga tko traži. Što točno traži i kako zna kad je našao? Zašto je kršćanstvo zaživjelo? Foster ne postavlja to pitanje jer odgovore podrazumijeva - Isus je istina i Crkvu vodi Duh Sveti, dakle, drukčije nije ni moglo biti - ali mene zbilja zanima kako je bilo živjeti tada, kako je bilo Radosnu vijest čuti dok je bila nova, koju je prazninu ona ispunila i kako su se, zašto su se, ljudi odlučivali na kršćanstvo?
Tog odgovora u Fostera nema. Ne treba ga ni biti, jer nedokazivome mjesto nije u povjesnici, ali mene i dalje zanima.
(mcn)
|
utorak, 17.10.2006.
Svakodnevni zločini
(Dannie M. Martin i Peter Y. Sussman: POČINIO SAM NOVINARSTVO ("Committing Journalism", prevela nekolicina nevježa); Profil, 2003.)
Griješiti je ljudski, barem koliko i uživati u tuđim pogreškama. Ali ne uživa se u svačijim pogreškama jednako. Kad naiđem na samizdat pun tipfelera i gluposti ... ah, iskasapim ga po dužnosti, ali bez pretjeranog veselja. No, kad se mućak nađe u okrilju velike kuće koja pretendira na profesionalne standarde i poštovanje - o, tada je užitak puno veći.
(Treba, međutim, ovdje dodati kako loše priređene knjige u nas nisu rijetkost ni na kojoj razini poslovanja. Mali su šlampavi jer su mali, a veliki su šlampavi jer su veliki pa im je samo bitno da ostanu veliki; bitno im je izbaciti knjigu, utrkivati se u količini naslova s drugim velikima, a čitati što izdaju ionako ne namjeravaju. Možda u dubini duše, poučeni vlastitim primjerom, ni ne vjeruju kako knjige itko čita? Možda misle da ih svi slažu na policu, radi dojma ili toplinske izolacije?)
A u traženju grešaka (jadan mi je hobi, znam, ali recimo da je ta deformacija profesionalna) malo mi je koja knjiga u zadnje vrijeme pružila toliko užitka kao POČINIO SAM NOVINARSTVO. POČINIO SAM NOVINARSTVO zatvorski je dnevnik neuspješnog pljaškaša banke, Dannija Martina, koji je za vrijeme robijanja postao dopisnik San Francisco Chroniclea i javnost zainteresirao za pitanja i poglede zatvorenika. POČINIO SAM NOVINARSTVO je prilično dobra knjiga (Dannijevi dijelovi su uglavnom odlični dok su oni koje je pisao Sussman, urednik SFC-a, pomalo samodopadni u objašnjavanju važnosti procesa da se Danniju dozvoli pisanje, a sve u ime američkog Prvog amandmana), ali je i katastrofalno priređena knjiga.
Da urednik (B. Zimmerman) knjigu nije čitao, to ću pretpostaviti. U tim, većim, izdavačkim kućama obično je posao urednika svih izdanja svaljen na jednog čovjeka pa "urednik" obično znači "prometnik", tj. opisuje osobu koja predaje rukopis od prevoditelja lektoru i zatim u prijelom, ali koja rijetko ima vremena taj rukopis i čitati. Urednica izdanja bila je, pak, neslavna Julienne Eden Bušić, supruga utamničenog hrvatskog rodoljuba-terorista iz sedamdesetih, kojoj je ovo bila neka usputna gaža, koja je knjigu vjerojatno odabrala i više se njome nije bavila. NOVINARSTVO je prevodilo ni manje ni više nego četvoro prevoditelja (N. Jurjević, M. Würth, K. Lazar i S. Nosić), što znači ili da se kasnilo ili da su neki u hodu odustajali, ali vjerojatno signalizira i da se nitko nije previše trudio znajući da će se greške uvijek moći pripisati drugima. Lektura (D. Oraić-Tolić) je obavljena samo formalno, tek toliko da se rečenice ne raspadnu, iako se o duhu hrvatskog jezika pri tome nije mislilo. Korektura (B. Sikora) je isto tako propustila svašta tako da NOVINARSTVO na kraju izgleda - potpuno, ponovimo, nezasluženo - kao nevoljeno nahoče koje pomajka pušta da se igra u blatu i žvače šarafe za marendu.
Navedimo i koji primjer. Nisam ih sve popisao jer mi se bilo lijeno hvatati za olovku ako primjer ne bi bio ekstreman, ali mi vjerujte na riječ da se većina rečenica u knjizi može mentalno vrlo lako vraćati na engleski. Također moram, u interesu istine, dodati kako je bilo dijelova iz kojih nisam izlučio nijednu pogrešku. Možda sam se bio umorio, ali moguće je da je bar jedan iz pokera prevodilačkih asova svoj posao odradio kako treba. Nego, primjeri:
Louis L'Armour (treba "Amour", str. 27) i Dan Quale (treba "Quayle", str. 122) su možda tek tipfeleri koji su promakli mnogim očima, ali su na bolno očitim mjestima. "Kralj Tut" (str. 24) nespretan je i doslovan prijevod familijarnosti kojom Ameri oslovljavaju Tutankamona, dok mi to nemamo običaj; "bratstvo Aryan" (str. 23) je glupost koja se valjda ni nenadahnutom prevoditelju ne bi omakla nakon što nam je "Oz" isprao mozak "Arijcima" i njihovim bratstvom; a Christian Science Monitor su još uvijek jedne novine, a ne dvije kako neki od prevoditelja hoće, dok ga nitko ne ispravlja (str. 123). Iako jedan od prevoditelja zna da "incommunicado" znači "nedostupan" te da se koristi kao pridjev, drugi ga (na str. 131) svejednako tretira kao imenicu. Na stranici 207. Dannie počinje "osjećati vrućinu" ("feel the heat"), iako se kod nas obično u ekvivalentnim situacijama osjeća pritisak, a na stranici 188. "počinje dobijati osjećaj mjesta" ("feel of the place"), iako bi ga trebao shvaćati ili se na njega privikavati. Na stranici 229., pak, doznajemo kako je njegovo pisanje "zapalilo kontroverziju", što je vjerojatno razlog zašto potonje riječi nema u rječniku. Izgorila je, jadna.
A onda imamo bedaste doslovnosti: "uzmite moj savjet" (str. 233), jer ne d'o Bog da ga poslušate; "zatvorske vinograde" (str. 190) kao prijevod za "grapevine" ("kuloare"); "penjanje na kutiju sa sapunom u blagovaonici" (str. 132) gdje možda možemo prihvatiti da netko nije čuo kako je "soapbox" samo slika za improviziranu propovjedaonicu, ali se ne možemo načuditi onome tko je sanduk sa sapunom mrtav-hladan smjestio usred menze; te, najposlije, moj najdraži primjer: "Stražar mi je rekao da se okrenem, nagnem naprijed i raširim obraze" sa stranice 125. "Cheeks" u pitanju su, naravno - kao što je jasno svakome tko je gledao ijedan zatvorski film - guzovi, ali slika zatvorenika koji razvlači obraze toliko je smiješna da je zamalo dovoljna kako bih nenadarenom prevoditelju sve oprostio.
Tu je, također, i odlomak s kraja 189. stranice u kojem dva kažnjenika sjednu igrati damu pa "odigraju pedeset sklekova" nakon čega slijede još dvije posve nejasne rečenice (od kojih jedna uključuje direktan prijevod fraze iz još jednog amandmana koji kod nas nije u svakodnevnoj upotrebi). Ali, nije važno ... POČINIO SAM NOVINARSTVO dovoljno je dobra knjiga (ako vas tema zanima, jasno) da je preživjela i cijelu nesposobnu momčad koja je na njoj radila. Mene samo zanima, ali stvarno me zanima, zašto netko (a u navedenom slučaju riječ je o barem sedam od osam osoba) odabire za zvanje posao za kojeg ne da nema talenta - jer to se da ispraviti - već ni interesa? Gore navedene pogreške nisu toliko plod neznanja koliko totalnog manjka zanimanja uma za ono što oči i prsti rade, bezvoljnog odrađivanja jednog zapravo važnog posla.
Da postoji sud za takve, sad bih lupao čekićem i sve do jednog ih slao na robiju.
(mcn)
PS Sve greške (grješke?) u ovom tekstu su namjerne i ostavljene tu, za vaš užitak...:)
|
subota, 14.10.2006.
Priča o uljezu
(Etgar Keret i Asaf Hanuka: PIZZERIA KAMIKAZE; Alternative Comics, 2006.)
PIZZERIA KAMIKAZE je high-concept projekt: nakon samoubojstva, samoubojice završavaju u svijetu ne pretjerano različitom od našega. Što su htjeli, dakle, nisu dobili. A što sad hoće, o tome je priča i u nju mi se ne da ulaziti. Pročitat ćete je ili vidjeti, ako vas bude zanimalo.
PIZZERIA KAMIKAZE je i uspješan high-concept. U početku je bila kratka priča, ovih dana je (kažu mi) završen i film kojeg snima bivši našijenac Goran Đukić. U međuvremenu je napravljen i strip. Strip je lijepo nacrtan, zanimljivo dizajniran, adaptacija je solidne priče pa je zapravo zabavno kako je loš ispao.
U čemu je problem? Problem je u tome što su PIZZERIA KAMIKAZE strip kojemu nije dozvoljeno da bude strip. Čitao sam ga dobrih pedesetak strana (od sto) dok nisam skužio što me muči: slike su bile izlišne! Ne računajući onih momenat-dva kad je slici dano da potrči neopterećena tekstom, strip se gotovo mogao čitati ne gledajući slike. Blokovi proze preživjeli su adaptaciju i gušili svoj novi medij. Čovjek bi još i razumio taj postupak da je strip bio loše crtan, ali nije. Dobar crtež sveden na petstotinjak ilustracija teksta. Ilustrirana priča, dakle; preilustrirana priča, čak. Ali ne strip. Ili, u svakom slučaju, ne dobar strip.
(I sad me zanima - iako me ne zanima kad priču znam - kakav će biti film? Zanima me da vidim hoće li i njega gušiti tekstom ili će pustiti medij da pobijedi sebeljublje teksta.)
PIZZERIU KAMIKAZE prodajem, ako koga zanima. :)
(mcn)
|
utorak, 10.10.2006.
Požutjele žute novine
(Natalie Zemon Davis: THE RETURN OF MARTIN GUERRE; Harvard University Press, 2002.)
U nedjelju sam se navečer vraćao vlakom preko Vinkovaca punim uobičajene gužve s kraja vikenda kao i milijunom studenata kojima počinje akademska godina. Kupei su bili dupkom puni, hodnici također, pa o čitanju nije nilo ni govora. Umjesto toga slušao sam razgovor troje mladih (srednje dvadesete) iz mjesta pored Vinkovaca i podsjećao se na način razmišljanja i života kakav u Zagrebu ne postoji.
Govorim to o činjenici da u malome mjestu nema tajni, svatko svakoga zna, zna se tko je s kim hodao, koliko tko ima djece i tko je kakav, znaju se ljudi iz okolnih mjesta koje posao redovito ili povremeno dovodi u mjesto, i sve je to važno. Te se informacije izmjenjuju kao što mi, u globalnom selu, izmjenjujemo tračeve o filmskim ili pjevačkim zvijezdama jer su ti koji se pojavljuju u novinama ili na televiziji jedini zajednički znanci na koje u velegradu možemo računati ... A na selu, telefonima i televiziji usprkos, ljudske veze još postoje gotovo jednako kao što su - bez negativnog konteksta - postojale u srednjemu vijeku.
Što me dovodi do "Povratka Martina Guerrea", klasične istinite srednjovjekovne zgode o čovjeku koji je iz braka i života kojima nije bio zadovoljan otišao u rat da bi se vratio dvadeset godina kasnije - dva puta. Prvi put se vratio lažni Martin - Arnaud du Tilh - koji je pravomu Martinu bio donekle nalik te koji se o Martinovoj prošlosti dovoljno obavijestio kako bi zavarao gotovo sve sumnjičavce ... A drugi je povratak bio povratak pravoga, sada kljastoga, Martina koji je došao vidjeti tko to živi u njegovoj kući, upravlja njegovim imanjem i njegovu sinu pravi sestre.
(Ako vam priča djeluje poznato, onda je to stoga što su je Francuzi snimili s - a kime drugim? - Gerardom "Batom" Depardieuom, a Ameri, ako se ne varam, preradili u "Sommersby" s Richardom Gereom i sretnim završetkom.)
Priča o Martinu Guerreu ima sve osobine sočnog trača - kako žena nije uljeza prepoznala? zašto su ga sestre prihvatile kao brata? - i elemente krimića - jedan o rijetkih koji sumnja je postolar koji čuva kalupe svačijih cipela te koji u životu nije vidio da se stopalo nekome smanjilo kao što je slučaj kod lažnog Martina - ali je meni zanimljiviji bio uvid u sustav vrijednosti i psihologiju sela, od samog raspleta. U samom raspletu, naime, lažni Martin, iako svima simpatičan, visi (mogao bih sad o ulozi smaknuća u ruralnim zajednicama, ali mislim kako ću to ostaviti prikazu knjige o smrtnoj kazni), a život ide dalje: sudac piše knjigu o slučaju (zanimljivi su detalji o tome kako je copyright reguliran u šesnaestom stoljeću) pa i sam zaglavi u vjerskim ratovima; kljasti rogonja vraća se ženi itd. Ali život je taj koji se, kako se čini, od iskona nije promijenio: izvan gradova, zakon je uljez; izvan gradova, istina je ono što se prešutno prihvati kao istina; izvan gradova, svatko je ona uloga koju prihvati igrati, ako za ulogom postoji potreba. U gradovima postoje strukture čija je jedina svrha da u njima mjesto pronađu ljudi bez svrhe. Van gradova, pitanje se svrhe ne postavlja: prihvaća se čovjeka kao čovjeka, na riječ, dok god ne šteti nikome.
A kad se to povjerenje poremeti, kad izbije skandal, onda ga se prenosi s koljena na koljeno i pamti kroz stoljeća. Sve od šesnaestog, u slučaju priče o Martinu Guerreu.
(mcn)
|
ponedjeljak, 02.10.2006.
Zašto Ratko piše
(Ratko Bjelčić: ZAŠTO PISCI PIŠU; Vlastita naklada, 2005.)
Ratko je Bjelčić u hrvatskoj književnosti nešto poput slijepe lasice: na sramotu svome rodu, toleriran jer je uglavnom bezopasan, a prehranjuje se jer od milijun ugriza u prazno jednom pogodi i u neku jestvinu. I nije Ratko samo slijep, on je i gluh. On ne želi ili ne može čuti "ne". "Nije ti ovo dobro, Ratko." "Nitko ti to neće objaviti, Ratko." "Ne piši više, Ratko." Ništa on od toga ne čuje.
Te je taj i takav Ratko objavio do sada tucet knjiga. Nepismen kakav jest (a jest, vidio sam mu rukopise), smotan kakav jest (a jest, znam ga, a i vidi mu se u tekstovima), spreman neštedimice koristiti tuđe misli u nemoći da izrazi vlastite (i onda se time hvaliti) ili na obrascu tuđih priča pisati desetke vlastitih (sve njegove priče za djecu formom su loše kopije priča Zlatka Krilića) ... taj je i takav Ratko objavio tucet knjiga. Neka, zato, barem posluži kao uzor svim netalentiranim skribomanima kojima takvo što još nije uspjelo: samo pišite, samo kucajte, samo šaljite, samo gnjavite - naći će se izdavač, sposoban za svoj posao koliko i vi za svoj, i objavit će vam knjigu. A tek vas onda nitko neće moći uvjeriti da radite loše, a tek ćete onda, s prvom knjigom pod miškom, lakše kucati na iduća vrata.
Ratko je, dakle, korov. I laka meta. Te zato neću ni pokušati - ionako već izgledam kao zadnji bully - prikazivati njegovu bezvrijednu pripovjednu prozu. Pričat ću vam umjesto toga o najboljoj knjizi (premda to ne znači puno) koju je Ratko proizveo, o ZAŠTO PISCI PIŠU.
ZAŠTO PISCI PIŠU zbirka je milosrdno kratkih eseja na temu knjiškoga svijeta, prethodno objavljivanih na dva web-portala. Budući da su kratki eseji zahtjevna forma koja traži čvrstu hrptenjaču između jasno ocrtane glave i logično postavljenog repa te budući da je umijeće povezivanja dviju misli u logičku cjelinu Ratkova bolna točka jasno je da je knjiga prilično jadna. Tamo gdje očekujemo misli nalazimo opća mjesta, tamo gdje očekujemo odgovor dobijamo slijeganje ramenima, a tamo gdje bi trebala biti poanta obično se nalazi šala smiješna samo dobrohotnim pijancima. No ...
No, ovo jest najbolja Ratkova knjiga zato što je iskrena. Kad se njegove priče za djecu redom događaju nekom "Ratku" koji je redom pametniji, spretniji i sretniji od Ratka koji piše, to su samo odsanjane želje. No, kad Ratko Bjelčić piše o svijetu suvremene hrvatske književnosti onda barem zna o čemu govori.
Svijet suvremene hrvatske književnosti jest - pri čemu ne kažem da neki drugi nije - također prilično jadan. Napučen je literatima koji previše vole knjige da bi ih dobro pisali, nakladnicima koji znaju da se na domaćoj knjizi neće obogatiti, dobrohotnim čitateljima i fatamorganom državnih para bez kojih bi se devedeset i pet posto scene izvrnulo na leđa poput zapipsanog žohara. Uroniti u tu scenu s vremena na vrijeme znači izaći ljepljiv kao da se plivalo kroz alge ... pa zamislite kako je Ratku koji u toj sceni živi dvadeset i pet sati dnevno već nekih dvadeset godina, koji je u tom ustajalom kalu od očaja i nužde razvio škrge!
Ratko osjeća kako tu nešto ne valja. Osjeća to na svojoj koži, čak i kad to ne zna riječima formulirati. Osjeća da je kao pisac jebena stranka čak i kad to, kao loš pisac, ne zasluži. Ali poput ribe je oko koje voda crni - nema drugog izbora, ne zna drugo nego i dalje plivati. Pokušava, kao što su mnogi od nas pokušali, dokučiti izlaz iz labirinta naklada, postotaka, marži, urednika, kritike, nagrada, lovorika, trnja, čitatelja i smisla; izlaz u neki svijet gdje pisci samo pišu i bivaju čitani, svijet o kojem smo svi nekada sanjali. Ne ide mu, ali mu barem zbog toga ne sudim, jer ne znam ikoga tko se u te kučine upleo, a da je zdrav iz njih izašao.
Nemojte, dakle, u pravilu čitati Ratka Bjelčića. Ne valja. Ali pročitajte, ako vam podleti pod ruku, ZAŠTO PISCI PIŠU? Ne valja ni ona - ispod megalomanske naslovnice kvazimudro izgledajućeg Ratka loše ukomponiranog u digitalnu pučinu i nadsvođenog korintskim stupovima skup je zbunjenih razmišljanja zbunjenog polupisca o zbunjujućoj temi - ali ako je pročitate steći ćete neki dojam o tome što biti pisac u Hrvatskoj danas znači.
Ratko, brate, dobar posao.
(mcn)
|
|
|
< |
listopad, 2006 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv |
Što je BLOGOV KOLAC?
BLOGOV je KOLAC dnevnik čitanja, sa svime što to podrazumijeva. Čitanje je za mene intimna i emocijama nabita stvar te BLOGOV KOLAC ni ne pokušava biti objektivan već se trsi prije svega biti otvoren razgovor s upravo pročitanom knjigom. Kako sam sebi uzeo za pravo da kažem što god mislim i na koji god način, to je dopušteno i u komentarima. Malo koji se briše, i na malo koji se odgovara. Ne zanima me pretjerano dijalog. Moji intimni odnosi su, kako sam već rekao, s knjigama.
|
|