Blogov kolac
ponedjeljak, 25.09.2006.
(EPP) Še en blog
|
Da, jako pametno, znam. Prvo godinu i pol pljuvati po tuđem pisanju, a onda odlučiti staviti svoje na web ... Nema veze, BLOGOREJA vam je ovdje, obnavlja se ponedjeljkom. A pljuvanje se, uobičajeno neredovitim ritmom, nastavlja na ovom blogu i (ako je o stripovima riječ) na Q STRIPU. Fala, mcn |
- 14:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #
srijeda, 20.09.2006.
Ne kužimo se, pa to ti je
(Martin Amis: POSLJEDNJI DANI MUHAMEDA ATTE; Magazin Jutarnjeg lista, 9. rujna 2006.)Mislim da sam čuo za Martina Amisa, iako ga do sada nisam čitao. Doduše, možda ga brkam s Kingsleyem Amisom kojeg vjerojatno isto nisam čitao. Ili jesam, ali samo mislim da sam čitao Evelyna Vaugha? Nema veze, poanta ovog uvoda jest u usputnom zapažanju kako netko može biti "vodeći suvremeni britanski pisac", kako kaže Jutarnji, napuniti skoro šest banki, a ostati kompletno nerigistriran radarom nekoga tko je više-manje redovito čitao kroz skoro dvije trećine tih banki. Piše li se previše? Čita li se premalo? Gdje su otišla vremena kada je mogao biti načitan svatko tko se trudio? Je li, kako kaže Steven Grant, izbor prevelik da bi ijedan medij više bio masovan? Možemo li se uopće dogovoriti oko globalno bitnih knjiga? POSLJEDNJI DANI MUHAMEDA ATTE, ako ste pomislili da možda na to ciljam (postoji glagol "natociljati", je li? što znači? ili ga brkam s "ratosiljati"?), nisu ni knjiga, a ne vjerujem ni da su bitni. Mali je to misaoni eksperiment, uobličen u priču i plasiran u novine povodom pete obljetnice dana kada su nam, nakratko, Amerikanci bili simpatični. POSLJEDNJI DANI MUHAMEDA ATTE su okej priča, ali ne i naročito zapamtljiva priča. Amisa je očito (ako nije narudžba bila u pitanju), mučila tema terorista i 11. rujna kao što svakoga od nas pomalo muči (ja sam napravio strip kojeg možete pogledati ovdje) pa se s njom dohvatio u koštac i, čini mi se, ipak izgubio. Jer, ako mu je cilj bio objasniti što je Atta radio u Portlandu, za svoje me objašnjenje nije zainteresirao. Objašnjenje lijevo, objašnjenje desno, na ishod nije utjecalo. Cijela druga polovica priče zapravo je stilska vježba tijekom koje smo se poanta i ja promašivali. Možda nisam trebao čitati na pun i dremljiv želudac, a možda i stvarno nije nešto. No, u prvoj sam polovici priče podvukao tri rečenice. Nisu ni one zemljotresne, ali su mi bile zanimljive. Treća je pitanje "je li šeik (Osama) spreman umrijeti?" i jasna je sama po sebi. Toliko očita, štoviše, da je baš zato i treba podvući. Često se, naime, pitamo zašto je itko spreman umrijeti, a puno se manje pitamo o onima koji to nisu spremni - dok pišu povijest tuđeg umiranja. Valjda je to normalno, u koži bismo ovih drugih radije bili, kad bi izbor bio naš. Druga potcrtana rečenica govori o džihadu kao "najkarizmatičnijoj ideji (Attina) naraštaja" i zvoni istinito. Kao što nam nedostaju bitni pisci, pisci koje baš moramo čitati, tako nam ovih dana i desetljeća nedostaju i velike ideje. Ne umire mi se nešto naročito, ali dio mene svakako žali za idejom zbog koje bi bilo vrijedno umrijeti ili se makar za nju boriti. U nedostatku iste (ili uslijed vlastita slijepila) grčim se oko trećerazrednih ciljeva - boljitka domaćeg stripa ili SF-a - okruženom posve razumljivom nezainteresiranošću suvremenika. Prva potcrtana rečenica, pak, čini mi se kao zrno iz kojeg je niknula Amisova priča. Osama u jednom trenutku ne pita Attu je li spreman umrijeti, je "vidi odgovor na njegovu licu". Možda zbog pogoleme putovničke Attine fotografije kojom je Jutarnji opremio priču, nisam mogao ne misliti kako je Amis dugo zurio u isto takvu, iščitavajući hladnoću i prezir iz natečenih kapaka i stisnutih usana. U fotografiji je vidio ono što je želio vidjeti, drugim rječima, popustio je istom impulsu osude drukčijeg kao i svi koji na Muslimane redom gledaju kao na teroriste. Ma koliko je pokušavao razumjeti, popustio je predrasudama i to mu je srušilo priču. Nemam pojma što je mislio Muhamed Atta u svojim zadnjim danima, minutama, sekundama, ali mislim da to još uvijek ne zna ni Amis. POSLJEDNJI DANI MUHAMEDA ATTE su zato promašaj koji ni svim svojim rečenicama nije dosegao istinu pojednostavljenog, patetičnog, ali iskrenog gnjeva i zaprepaštenja izrečenog u stripu Franka Millera nacrtanom odmah po padu tornjeva, a prije no što se Miller prepustio sljepoći radikalnog patriotizma: "Zlo mi je od zastava. Zlo mi je od Boga. Jer, vidio sam snagu vjere." (mcn) |
- 23:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 16.09.2006.
Jeben ti vanpire! (3)
(Terry Pratchett: THUD!; Harper Collins, 2005.)Dio je mene najiskrenije odahnuo kad je čuo kako Terry Pratchett ove kalendarske godine neće, po prvi put u dvadesetak godina, objaviti niti jednu novu knjigu za odrasle. To je, naime, značilo kako ću, pročitam li i ovog ljeta jednu (a evo, jesam!) smanjiti zaostatak na, mislim, četiri. To jest pet, ako računam The Last Hero (od kojeg, ubr, imam dupli primjerak pa ga prodajem). To jest, osim ako vijest ne znači da će objaviti novu knjigu za djecu što podiže zaostatak na šest. To jest, ako uopće ne računam slikovnicu Where's My Cow? koja je prateći svezak THUD!-a, ali koju još nisam vidio (iako je nakon čitanja THUD!-a zamišljam i pitam se kako su je nadogradili da se čitatelji THUD!-a ne razočaraju nakon zamišljanja). To jest ... Zašto čitam, kad me muči? A zašto jedem, kad ću poslije podrigivati?! Zato što je fino. Kao što lijepo reče kritičar San Francisco Chroniclea na stražnjoj strani ovitka "lako je potcijeniti Pratchetta akonto produktivnosti i lepršava stila", ali ga nije lako precijeniti jer mu uvijek uspije očekivanja ispuniti, a zatim i prepuniti. Ja već godinama čekam kad će naskočiti morskog psa (da ne objašnjavam sada, ako ne znate frazu proguglajte joj korijene s "jump the shark" kao ključnim riječima), ali nekako me uvijek zezne da mi ne bude krivo što sam ga čitao te onda samo uzdahnem i počnem zbrajati zaostatke. Riješimo se, dakle, obveznog i očitog: Je li THUD! dobar? Jest. Zašto je THUD! dobar? Jer ga je pisao Pratchett. Kakva je to sjebana cirkularna definicija? Pa, neizbježna. Jer, vi ste ili čitali Pratchetta ili niste. Ako niste, ja vas možda na to mogu nagovoriti citiranjem najdražih dijelova, ali to nije - kaže kritičar New York Times Book Reviewa, a ja se slažem - baš najbolji način. Ne priča se vic od poante, ne ... Daklem, ako ga niste čitali, najbolji način da vas uvjerim jest tutnuti vam nekog Pratchetta u ruku pa da procijenite sami. Ako ga čitali jeste, onda znate volite li ga ili ne i ništa što ja ovdje kažem to neće promijeniti. Paše/ne paše, na to se sve svodi. Ja volim način na koji njegov mozak krcka informacije, vama se može od istoga povraćati. Ja ne jedem grah, vi ne čitate Pratchetta; recimo da je svemir u ravnoteži. Molim? Ima još neko pitanje? Da, vi u zadnjem redu ... Malo glasnije, molim, još mi je more u ušima ... Kako ste rekli? "Bi li THUD! bio dobar da ga nije pisao Pratchett?" Ah. Jako dobro pitanje. Još je jedan razlog, naime, zašto je Pratchetta komplicirano preporučivati. Njegov je pripovjedni stil eliptičan, on pretpostavlja da ćete vi pratiti njegove skokove, asocijacije, način na koji je njegov mozak skrckao informacije. Pratchettovi romani su stoga, u neku ruku, više igra i natjecanje s čitateljem nego poštenski staromodni roman. Pratchett će povući figuru na koju ćete vi reagirati samo ako ste ga vjerno čitali do sada. Može se čitati i bez nje, ali bolje je s njom. Pratchett će bez pardona okinuti pop-kulturnu referencu (vampiri misle da je pisanje imena naopako neprobojan pseudonim), a vi se snalazite ako je ne znate! Pratchett će napisati, po trideseti put, akcijsko finale koje je posve nejasno ako u glavi nemate biblioteku akcijskih finala i volju da sami spajate dijeliće neizrečene slagalice. Ne čudi me stoga što je Pratchett popularan kod djece, čiji su mozgovi još friški i spremni na igru, i u geekdomu koji smisao života pronalazi u sklapanju savršene inačice svijeta trivija. U Pratchettu se nalaze vrijedne misle, sjajne šale i jedan od najboljih pisaca današnjice, ali ništa od toga nije u prvom sloju, ništa nije dostupno čitatelju koji nije spreman na igru. Da je itko drugi pisao THUD! knjiga, stoga, ne bi valjala. Ja obožavam Pratchetta zbog toga, i mrzim ga zbog iste stvari. THUD! je - fanovi Discworlda će znati što to implicira - priča o Straži, u svojoj većoj polovici, dakle, policijska priča. I Pratchett tu funkcionira odlično, do neke mjere. Tragovi su posijani, zaplet je zanimljiv, istraga ide ... a onda se sve to zaboravi i rješenje dade negdje usputno i nenaglašeno. Uleti magija (kao ni zapovjednik straže Vimes ni ja je baš ne volim, uvijek mi malo smeta) i teren postane neravnopravan u korist pisca. Postojanje tih nekih misterioznih kocaka kao motiva niti se moglo predvidjeti niti proizlazi iz bilo čega doli možda budućih Pratchettovih romana. Gotovo kao da ... Gotovo kao da Pratchettu vrijeme teče kao i njegovim trolovima - natraške - pa napisane knjige dobijaju smisao tek kroz nenapisane. Što nije neživotno, iako nije uobičajeno. Štoviše, vrlo je životno utoliko što događajima često shvatimo smisao tek kad bude prekasno. Potpuni obris Discworlda znat će se valjda tek kad serija bude gotova. Ako je kopilan Terry ikada završi. (mcn) PS E da, vanpiri. U Stražu je, nakon nekoliko knjiga protivljenja, ušla vampirica Sally uz pregršt seksigrad aluzija. Eto. |
- 23:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 15.09.2006.
Jeben ti vanpire! (2)
(Joann Sfar: VAMPIRE LOVES; First Second, 2006.)QONTEKST: Joann Sfar je priča za sebe. U jednu ruku pripada generaciji Lewisa Trondheima - s kojim je frend i su-ćaća serije Donjon (Tamnica) - ali u drugu ruku nije među osnivačima generacijski najprominentnije i sve u svemu kultne udruge/tvrtke L'Association, kao što Trondheim jest, iako je neke od prvih knjiga objavio za L'Association. Što će reći da se probio mimo skupine, sam za sebe i to crtajući po tuđim (serija Sardine, Petrus Barbygere) i svojim scenarijima (Le petit monde du golem, Pascin), pišući za druge (La fille du profeseur, Les Olives Noires) i štancajući strip za stripom, seriju za serijom. QONTEKST: Otvorite li VAMPIRE LOVES, učinit će vam se kao da ste upali usred priče - na vrata vampira Ferdinanda kuca mandragora Lani koja bi htjela da oni opet budu zajedno. To je i pripovjedni trik, ali i istina: mi jesmo upali usred priče čiji je početak u ranijim SFarovim knjigama, a predpočetak vjerojatno u njegovoj glavi. Nema veze, sve što trebate znati bit će vam objašnjeno vrlo brzo dok za sve što trebate osjetiti nećete trebati ničiju pomoć. QONTEKST: VAMPIRE LOVES američko je izdanje prvih četiriju albuma iz Sfarove serije Grand Vampire. Izdanje je lijepo opremljeno (First Second izdanja vrijedi pratiti, ako vas zanima suvremeni evropski strip, a ne parlate francuski), strip je elegantno i pametno preveden, a ne gubi ni smanjivanjem s albumskog na knjiški format. Uz to, sedamnaest dolara tuče cijenu od blizu četrdeset eura koliko biste platili za izvorna izdanja tako da je jedini nedostatk zapravo sitna bedastoća: logo firme glasi :01 što je barem jedna osoba koju znam protumačila kao da je VAMPIRE LOVES prva knjiga u nizu, dok to nije tako. VAMPIRE LOVES funkcioniraju i kao prvi nastavak, ali i kao cjelina tako da nema smisla čekati nastavak (tko zna kad će se, uostalom, rasplinuti Sfar vratiti pričama o velikom vampiru), već ih treba uživati sada, odmah i što prije. QON ... Ah, ne mogu cijeli tekst strpati u qontekst! Mislim, mogu, ali nije fora. Podatci su laka stvar (znate li da je serija Petit Vampire zapravo nastavak serije Grand Vampire jer priča o velikom vampiru kojemu je dosadilo biti veliki pa je postao mali?), draškalice još lakša (VAMPIRE LOVES je zapravo priča o suvremenoj usamljenosti i vezama ispričana kroz krinku bizarnih, a posve nam sličnih bića), ali treba jednom i s njima stati pa jasno i glasno reći zašto mi je Sfar toliko drag, u čemu je njegova čarolija. Odgovor je, mislim, dvojak. Kao i njegov kompa Trondheim (u ovom se tekstu obilno i slobodno pozivam na Trondheima, pretpostavljajući kako ste svi do jednoga upoznati bar s dijelom njegova opusa objavljenog u Q STRIPU kao i s prevedenim albumima Zekana; jer ako niste ... ako niste ... ne znam, onda ću šifrirati ulaz na ovaj blog replikama iz njegovih stripova pa se snalazite!) Sfar crta stripove na način koji djeluje prirodno kao da diše. Ne samo brzo, ne samo obilno, već kao da se njegovi stripovi sami od sebe crtaju sličicu za sličicom, bez zapleta i smjera, ali s nepogrješivim smislom za priču i cjelinu. VAMPIRE LOVES su najslabije kad djeluju kao da imaju neki zaplet (potjera za ubojicom u četvrtoj priči), a najbolje kad je galerija krasnih likova puštena razgovarati o čemu god im padne na pamet. Tada, slobodni, oni su i zanimljivi i napeti i duhoviti. To prvo, kad govorimo o Sfarovim kvalitetama. A drugo je taj njegov svijet. Opet u jednu ruku kao Trondheim, koji likove nabačene u Patagonijskim mrkvama ili Mamutovom krabaru razvija u Slalomima i ostatku serije u Zekanu, Sfarov je univerzum koherentan svijet likova (živog drveća, duhova, Francuza ...) koji su njemu do jednoga jasni i bliski pa stoga ni nama nisu čudni. Ne zbunjuje nas ni kad u prekooceansku sekvencu ušeće mumija iz La fille du profeseur ili pak profesor Bell iz sedme Sfarove serije ... Ne zbunjuje nas jer oni tu pripadaju rođenjem i genotipom. Hoćemo li i mi pripasti u taj svijet ovisit će, pak, prvenstveno o nama. (mcn) |
- 13:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.09.2006.
Jeben ti vanpire! (1)
(Davor Šišović (ur.): VAMPIRSKE PRIČE; PUO Pazin, 2006.)Ne znam što je s ovom godinom - gdje god se okrenem svud horor i vampiri, ne moram čak ni Dnevnik upaliti! Em je sferakonska zbirka bila posvećena hororu, em je u nekoj vidljivoj nakladničkoj kući objavljen roman "Vampir", em je Zoran Krušvar završio rukopis na istu temu, em će tema CRŠ-ova natječaja biti vampiri, em su ti krvosasi bili tema natječaja petog festivala fantastične književnosti, kojega je ova knjiga rezultat. Tematske knjige su po definiciji miješano meso: ponekad se ubaci i koja žlundra kako bi se napunila norma. No, začudo, VAMPIRSKE PRIČE su za klasu bolje od sličnih knjiga! Ili vampiri privlače bolji prosjek pisaca od, recimo, istrakonskog SF natječaja ili su pisci jednostavno počeli ozbiljnije shvaćati natječaje Davora Šišovića i društva. VAMPIRSKE PRIČE nisu bez mana (ilustracija je zanimljiva, ali svojom mangoidnošću pomalo neprimjerena sadržaju knjige; dizajn i dalje ubiboga), ali s obzirom na moja vrlo niska očekivanja (ne volem baš vampire, osim možda baruna Vurdalaka) iz stranice u stranicu sam bio ugodno iznenađivan varijacijama na zadanu temu. Dobar dio objavljenih priča bavi se, doduše, Jurom Grandom - prvim, kako Šišo objašnjava, europskim, a možda i svjetskim vampirom; hrvatskim izvoznim proizvodom par excellence, koji se drevnošću i uspjehom može mjeriti s kravatom - i to mi je kroz knjigu polako počinjalo ići na patku. Htio sam se zakleti kako u životu više ne želim pročitati niti jednu rekonstrukciju Grandove smrti i zaživota, ali znam kako mi ne gine gorespomenuti "Vampir" Borisa Perića pa mi se bolje ostaviti praznih kletvi i dati se na vivisekciju ponuđene selekcije. Boris Perić (je, taj isti) piše o, naravno, Juri Grandu. No, kako je glavnu temu, pretpostavljam, potrošio u romanu ovdje nam, nakon nategnutog humorističnog početka, daje zabavnu inačicu vampira kojeg u životu održava upotreba njegova imena. Inverzni vampirizam, ljudski parazitizam uz malo Karla Marxa ... sve u svemu, do kraja zabavno i solidno. Zabavan je i "Klub nemrtvih hemoholičara" Danijela Bogdanovića koji, u varijaciji jednog Pratchettova motiva, okuplja slavne vampire na sastanku liječenih krvopija i pušta ih da se prepiru o slavi i još ponečemu. Druga Bogdanovićeva priča, "Restoran 'Il Grando'" ima premisu svijeta koja bi izdržala i roman, ali je u ovoj kratkoj priči pomalo straćena, kvari dobar dojam prve i jak je argument protiv uvrštavanja više priča jednog autora u natječajne zbirke, čega će se Šišo valjda okaniti kad mu natječajni odziv nastavi rasti. "Buđenje krvi" Ivane Delač klanja se ne samo Juri Grandu već i svome uzoru - najstarijoj hrvatskoj vampiruši, Viktoriji Faust. Priča je još jedna varijanta romantičnog viđenja vampirizma i relativno lako hlapljiva. Zanimljivo je kako se sama Viktoria inteligentno suzdržala od raubanja vampira i na natječaj poslala zanimljivu varijaciju motiva fotografije što isisava život. Pulp-stil i jednodimenzionalnost i dalje su Viktorijine boljke, ali priča ima svojih kvaliteta. No, vratimo se Juri Grandu. "Povijesne zablude" Davida Kelečića (kojemu odrubljene glave postaju lajtmotiv) lagano su štivo, ali smiješno na svim pravim mjestima. Dario Rukavina uzima Granda samo kao odskočnu letvicu, ali fascinira (stvarnim ili izmišljenim) vezama Elvisa Presleya i Bele Lugosija. Sama priča je skokovita i - kao što se meni kod Darija često čini - više zabave nudi i smisla nalazi u samoj skokovitosti no u neurednom završetku. Eduard Pranger, pak, Juri Grandu u starinski funkcionalnoj priči podaruje vječni mir dok je priča Sanje Tenjer o kazališnoj predstavi o Grandu koja se počinje miješati sa stvarnošću atmosferična, puna životnih detalja i, sve u svemu, prilično zanimljiva. Posebna su podskupina priča o Grandu pripovjetke Veselina Gatala i Ernija Gigantea Deškovića. One jesu o Grandu i nisu, jer su obojica poznati uzorak (onaj koji mi nakon ove knjige izlazi na uši) prebacila u sebi bliže krajeve i priče napisali na mjesnim dijalektima. Gatalova je priča tako smještena u Bosnu (dobar detalj s popom i udovicom, koji se pojavljuje i u jednoj od ostalih priča, ali da me ubijete neću se sjetiti kojoj), a Ernijeva u Volosko. Obadvije su dobre, ali Ernijeva mi je draža jer je dalje od predloška odskočila, jer je svašta povezala i bila duhovitija. Morat ću pročitati onaj njegov roman što mi stoji na polici. S posebnom sam sumnjom čekao priču Helene Burić, u ovoj zbirci na posudbi iz "nežanrovske" Libre libere. No, odhrvala se uz pomoć nekoliko lijepih slika i stvarnog smisla za jezu. Njezina me kozmogonija, pak, nije uspjela uvjeriti ... Nekolicina drugih pisaca pokušala je varirati trope vampirizma. Senad Duran uvodi bića koja se vampirima hrane, Damir Janković nariče nad životom vampira u moderno doba, Adnadin Jašarević poigrava se Stokerom, dok Nada Mihaljević okušava svijet u kojem su ljudi u manjini od vampira i njihove stoke te stoga romantična legenda gotovo kao vampiri u našem - no niti jedna od tih priča nije naročito zapamtljiva. Zoran Vlahović, jedan od mojih davnašnjih favorita (dakle, pristran sam!), uobičajenim darom za suosjećanje sa čudovištima izveo je svoju vampirsku vinjetu. "Cijena besmrtnosti" Leona Zambona priča je o strahu od razdjevičenja i naslanja se na olinjalu temu (s kojom se, srećom, u knjizi nije pretjerivalo) vampira kao romantičnih ideala, unatoč i usprkos. Ljubić je - s nepotrebnim i neuvjerljivim sretnim svršetkom - napisala i Tereza Rukober. Ljubić je napisala i Jasmina Blažić, ali me se nije naročito dojmio pa ma kako stilski bio dotjeran, jednako kao ni vježba na temu ljubića Denisa Peričića. Ako moram birati među pričama o zavodljivosti vampira, onda neka najuspjelija bude "Anabela" Ksenije Skrivanek, krušvarovska varijacija s dobrom idejom Sotonine kćeri i jakom završnom slikom. Slučajni abecedni susjedi, Jurica Starešinčić i Bojan Sudarević, obojica su svoje urbane vampire zarazili u diskotekama. Juričina priča puna je mladenačkog samosažaljevanja kamufliranog u krizu srednjih godina, iritatnog uživo ali iskreno napisanog. Prolazi. Bojanova počinje kao slabašna ideja o psihoanalizi vampira, no niz dobrih obrata opravdavaju očekivanja koja imam od Bojana, sporog ali ne zato tupog esefovca. Za kraj mi, ni iz kojeg posebnog razloga, ostaju "Kuje na zadatku" Igora Mavrina, prpošno i svjesno blesava priča koja kombinira "Buffy", "Charlijeve Anđele" i sve reklame koje se ovog ljeta daju na - a to je Igorov lajtmotiv - televiziji, te uvodna pjesma Darija Marušića za čije mi razumijevanje nedostaju ključne riječi dijalekta u kojem je napisana. A sve u svemu ... Sve u svemu, dobro! Štoviše: jako dobro! Niska očekivanja su pomogla, ali sabrane su se hrvatske fantastičarske snage jako dobro oduprle napasti stereotipa i od knjige vampirskih priča učinile štivo kojeg se ne trebaju sramiti. Jedino što mi je sad puna kapa kolaca, popova, grobova i očnjaka pa bih rado čitao nešto drugo. No, sve mi se vidi kako to neće biti baš tako lako. (mcn) |
- 10:05 - Komentari (12) - Isprintaj - #
srijeda, 13.09.2006.
Povijest moje obitelji
(Gerard Jones: MEN OF TOMORROW (Geeks, Gangsters and the Birth of the Comic Book); Basic Books, 2004.)Eh! Lijepo se kaže "možeš izvaditi dječaka iz stripova, ali ne možeš izvaditi stripove iz dječaka" ... Gerard Jones je prošao prilično poznatu životnu priču: volio je stripove, pisao je o stripovima, počeo je pisati stripova, nakon desetak mu se godina smučila stripovska industrija pa ju je ostavio zbog akademske karijere. U kojoj se, baveći se suvremenom američkom poviješću, najnovijom knjigom vratio - a da gdje će! - stripovima. (Stripovima, treba dodati za neupućene, kao "comic books" - stripovskim sveščićima, ne stripovima kao "comis strips" - novinskim stripom. Ovaj drugi je kvalitetniji, onaj o kojem Jones piše dječjem je srcu draži i naravi adiktivniji.) Okosnica MEN OF TOMORROW je priča o nastanku Supermana i četvorici ključnih igrača: piscu Jerryu Siegelu i crtaču Joeu Shusteru, ali još više o nakladniku Harryu Donenfeldu i računovođi Jacku Liebowitzu, ljudima koji su na pornografiji, vezama s mafijom i spretnim mešetarenjem izgradili osnovu carstva koje se danas zove Time-Warner i kojega je Supermanova matična kuća DC tek maleni dio. Kako bi ispričao potpunu priču, Jones zahvaća duboko u istočnoevropske korijene svakog od ključnih likova, zatim secira imigrantsko stanje duha u ranim godinama dvadesetog stoljeća i u psihologiji vremena, rase i pojedinaca nalazi korijene storiji o razvoju stripovske industrije. To je veličanstvena priča ako vam je do stripova stalo, ali fascinantna i ako nije. Koraci i igrači su neočekivani: od jeftinog papira do kojeg je za prohibicije došlo zbog švercanja kanadskog alkohola među trupcima stabala koje je onda trebalo iskoristiti, preko ulaska Židova u tiskarsku industriju jer dotadašnji tiskari nisu bili opremljeni znakovima hebrejske abecede, preko ranih bodybuildera, incestuoznih uredničko-spisateljskih odnosa ranog znanstvenofantastičnog fandoma i ubojstva Siegelova oca ... i svi se savršeno uklapaju u nenacrtani roman kojega nam Jones želi ispripovijedati. Ono što malo ide na živce jest Jonesova gotovo šundovita bombastičnost stila; kao da se boji da nećemo nastaviti čitati ako svaki odjeljak ne završi nekom dramom, emotivnom eksplozijom ili nimalo suptilnim nagovještajem budućih atrakcija. Ima određenog šarma u tome što je knjiga o stripovima napisana kričavo poput samih tih stripova, ali malo i umara. Drugi potencijalan prigovor je što je povjesničar Jones, nakon što je uložio znatan napor u objektivnu i dokumentiranu raščimbu postojećih mitova o četvorici protagonista (ni DC tako zao, ni Siegel takav svetac), nije istu pozornost posvetio kasnijim akterima. Priču Willa Eisnera progutao je, recimo, striktno po njegovim riječima. Ali dobro, knjiga bi bila prevelika i prerasplinuta da se svime bavilo - vivisekciju kasnijih dana (koje Jones ocrtava širokim potezima, držeći se ipak svoje centralne teme) treba ostaviti nekoj drugoj knjizi, možda drugom autoru i drugome dobu. MEN OF TOMORROW svakako preporučam čitateljima iole zainteresiranim za suvremenu urbanu povijest, povijest medija ili - jasno - povijest stripa. Priča o tome tko je stvorio Supermana, tko ga je otuđio, tko je patio i ima li netko tko nije - ovdje je ispričana jasno i uvjerljivo. Priča je to u kojoj crtači oslijepe, samo računovođe dožive stotinu godina, ali je prije svega priča o ljudima koji su bili kakvi su mogli biti, koji su se ponašali kako ih je život odgojio i zbog čijih su suprotstavljenih svjetonazora tekle suze, tužbe i teške riječi. Ljudima koji su najbolje od sebe ugradili u strip, a najgore sačuvali za svoje živote. (mcn) |
- 10:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #
utorak, 12.09.2006.
Gledanje u zube poklonjen... oj knjizi
(Mehmed Đedović: KAD SE BULBUL VRATIO; Bosanska riječ, 2006.)Što rade normalni kritičari kad im u ruke dopadne knjiga koja im se ... ne dopadne? Ali ne sad neka knjiga koju svi hvale pa će biti primijećeno kad je sasijeku, već neka tamo knjiga za koju nitko nije čuo i koju su - ako normalni kritičari takvo što uopće rade - uzeli u ruke sa željom da im se svidi? Vjerojatno je odlože u stranu i odšute. Ima knjiga toliko, pisat će se o nekoj drugoj, dražoj ili poznatijoj. No, to tako mogu normalni kritičari, ali ovo je ipak "dnevnik čitanja" pa što se pročita u njega ulazi. I što se pomisli, to na drum. Pa kom' obojci, kom' nelagoda dok tipka. Htio sam, dakle, da mi se Đedovićev BULBUL svidi, iz milijun malih razloga. Prvo i prvo, dobio sam je na poklon od autora koji je - u onih par minuta koliko smo razgovarali, pola njih u buci stotinu drugih pjesnika - djelovao kao simpatičan i intenzivan čovjek kojemu je stalo do knjige, pisanja i svega toga. Drugo, BULBUL mi je - ne računajući tih nekoliko tuzlanskih dana kada sam upoznavao čitav svijet novih književnih nazora, sudbina i pristupa; cijelu jednu nepoznatu dimenziju literarnog Balkana - bio prvi susret s bosanskom književnošću od ... od ... Jebote, bit će od Selimovića u srednjoj. (Ne računam u bosansku književnost - a neka mi normalni kritičari kažu griješim li - knjige ljudi rođenih u Bosni koji su se raselili i pišu drugdje. Štojaznam, ne računam ni sebi stripove pisane za američko tržište pod hrvatske stripove, kontajući valjda kako djelo pripada onoj klimi u kojoj mu je dano da nastane.) A bosanska književnost, ako sam dobro razumio tuzlanske mi domaćine, nije u sjajnom stanju. Lani je, kažu, u Bosni objavljeno četrdeset i nešto knjiga. "Kao, u Tuzli?", pitam. "Ne", kažu, "uopće." "Kao, četrdeset i nešto knjiga bosanskih autora?", ne vjerujem im ja dalje. "Ne", kažu, "uopće." Pa ja i dalje ne vjerujem, još dok ovo tipkam mislim kako smo se valjda sred galame i iznad dobre hrane ipak krivo razumjeli. Četrdeset i nešto knjiga, od toga pola u Tuzli, ukupno sedam dječjih u godinu dana ... A u Hrvatskoj četiri i pol tisuće CIP-ova, slikovnice se ni ne računaju; u Srbiji, mislim, skoro duplo. To je treći razlog što sam htio da mi se Đedovićeva knjiga svidi. Reć' nekoj od par tisuća knjiga da ne valja ne djeluje odviše okrutno, djeluje kao plijevljenje korova. Udariti na knjigu koja sama predstavlja više od dva posto godišnje produkcije djeluje mi kao šutiranje oduzetog laneta, kao maltretiranje prvašića. Djeluje mi neopravdano. Pola mi mozga viče da odšutim, ali mi fašistička predanost samonametnutoj dužnosti nalaže da nastavim pravdajući se kako je svakako bolje o knjizi govoriti nego šutjeti. Odšućene knjige ne postoje dok se još ni jedna nije utopila u pljuvački: više ih se ustobočilo, nije jedan moj napad za ogađenu knjigu zainteresirao prolaznike više od lauda. Dobro, onda, dosta izmotavanja. Što ne valja s BULBULOM? Pa, u jednu ruku je sve u redu ... Đedović piše lijepo, onim tečnim stilom koji se svakih nekoliko redaka teži odmetnuti u rečenicu koja zvuči poput narodne mudrosti, postojeće ili tek smišljene. Nešto kao Jergovićeva proza, ali s manjim odmakom, manje kritična, i možda mrvicu - vokabularom, temama - nametljivije bosanska; usmena tradicija kao zapisana da se ništa ne zaboravi i ništa ne zametne. Uz to, Đedovićeve su teme ruralne i pune motiva koje nigdje drugdje (a kako ću, kad Bosance nisam čitao preko dvadeset godina) nisam vidio. Pravo su malo blago tuđih ljudi, drugih običaja i stranih slika. BULBUL je zanimljiva knjiga, na svoj način svakako vrijedna. Ali? Da, jeboga ja ... ali. BULBUL je knjiga kratkih priča, a u kratkoj je priči - mislim da je to rekla Nancy Kress - prva rečenica obećanje čitatelju, ona koja određuje o čemu priča jest i čemu se možemo nadati. Iz prve rečenice slijedi prvi odlomak, iz njega prva stranica i tako dalje dok obećanje dato početkom ne bude ispunjeno. Ne kažu bez vraga da su kratke priče zeznute za pisanje. Đedovićeve prve rečenice još i vode u drugu, ali priča koju započnu bude često ostavljena i prije kraja prve stranice kako bi se započela neka druga te kako bi sve zajedno završilo kao neka treća. Što bi se još i trpjelo kad bi među njima postojala veza. No, čemu priča "Kakva šuma, takvi i zečevi" počinje obiteljskom poviješću junaka, osim što se možda u Bosni tako priča, od Mehmed-paše pa naovamo? Čemu završava pismom predsjedniku lovačkog društva kao da je kakva humoreska, a ne tragedija što je do tada bila, osim što možda u Bosni između tragedije i komedije nema razlike? Kakve veze ima vilinski završetak "Nestanka Taiba Varge" s paranormalnim početkom iste priče i zašto smo čitali brojne anegdote koje s nestankom nisu imale veze ako nam je naslov obećavao priču o nestanku ... osim ako je u Bosni tako da se više ne zna što je bitno ni što iz čega proizlazi pa se jednostavno kaže što se ima i ostavlja se slušatelju neka prebire koji će zaključak sâm iz toga izvaditi? Možda se u Bosni ne priča kao u ostatku svijeta? Pogledajmo malo bolje naslovnu priču, "Kad se Bulbul vratio". Priča počinje zgodom o Edibu Duvnjaku koji je nakon smrti sina i žene samo htio umrijeti, a onda mu je Bog dao drugu šansu, drugu ženu. Do sada: dobro; nije nešto, ali barem nije konfuzno. Nato se naslovni junak počne pitati što bi bilo da nije bilo, a to je već konfuzno jer se meni iz priče o Edibu Duvnjaku nameće sto pitanja samo ne "što bi bilo" jer da nije bilo kako je bilo ne bi se o Edibu Duvnjaku ni pričalo pa se ne bi ni pitanja postavljala. Ali, idemo dalje: Đedović nas odvodi u predratni Osijek gdje je Bulbul s još dva druga počinjao život JNA oficira kad ih je omeo rat i poslao na razne strane. Nakon detaljnog opisa školovanja i početka rata dolazi zbrzan dio u kojem jedan od drugova ubije drugoga, a Bulbul se počinje pitati "što bi bilo". Što je isto okej, nije nešto, ali je unutar sebe dosljedno. Jedino što i dalje nema veze s pričom o Edibu Duvnjaku osim piščeve želje da ih utrpa u istu priču. A "Bog daje drugu šansu" i "što bi bilo" jednostavno nisu ista priča. Čak ni da Bulbul meditira "zašto Edibu druga šansa, a ne meni" ne bi bilo dobro jer Bulbul nije u priči učinio ništa zbog čega bi se trebao osjećati krivim. Niti je ubio prvog druga, niti ga je osvetio ... Nije učinio ništa, a potuljeno sjedi tijekom cijele priče o svome povratku (pri čemu, usput budi rečeno, nije jasno radi li se o povratku iz vojske ili povratku iz rata, po čemu je taj povratak uopće bitan kad se sve u priči događa prije povratka i zašto uopće pričamo o Bulbulu kad je daleko najdosadniji i najnezanimljiviji lik u cijeloj priči) i gleda u sivi zid. Ali valjda je u Bosni danas tako: stoji se pred zidom i krivi se sebe jer nitko drugi nije ostao. Podmuklo sam i nehajno, na samom početku, BULBULA opisao kao "knjigu za koju nitko nije čuo". To je istinito samo iz moje kroatocentrične perspektive jer Đedović je objavljivan, višestruko nagrađivan i antologiziran autor. Onaj tko nije, poput mene, opsjednut formom i logikom, onaj tko knjizi prilazi voljan kopati za draguljima a ne odmah se s ulaza žaliti na šljaku, naći će u BULBULU jedan nepoznat, zbunjujuć, ništa manje vrijedan svijet. Jedan pogled kroz oči Bosne. (mcn) |