Blogov kolac
utorak, 12.09.2006.
Gledanje u zube poklonjen... oj knjizi
(Mehmed Đedović: KAD SE BULBUL VRATIO; Bosanska riječ, 2006.)Što rade normalni kritičari kad im u ruke dopadne knjiga koja im se ... ne dopadne? Ali ne sad neka knjiga koju svi hvale pa će biti primijećeno kad je sasijeku, već neka tamo knjiga za koju nitko nije čuo i koju su - ako normalni kritičari takvo što uopće rade - uzeli u ruke sa željom da im se svidi? Vjerojatno je odlože u stranu i odšute. Ima knjiga toliko, pisat će se o nekoj drugoj, dražoj ili poznatijoj. No, to tako mogu normalni kritičari, ali ovo je ipak "dnevnik čitanja" pa što se pročita u njega ulazi. I što se pomisli, to na drum. Pa kom' obojci, kom' nelagoda dok tipka. Htio sam, dakle, da mi se Đedovićev BULBUL svidi, iz milijun malih razloga. Prvo i prvo, dobio sam je na poklon od autora koji je - u onih par minuta koliko smo razgovarali, pola njih u buci stotinu drugih pjesnika - djelovao kao simpatičan i intenzivan čovjek kojemu je stalo do knjige, pisanja i svega toga. Drugo, BULBUL mi je - ne računajući tih nekoliko tuzlanskih dana kada sam upoznavao čitav svijet novih književnih nazora, sudbina i pristupa; cijelu jednu nepoznatu dimenziju literarnog Balkana - bio prvi susret s bosanskom književnošću od ... od ... Jebote, bit će od Selimovića u srednjoj. (Ne računam u bosansku književnost - a neka mi normalni kritičari kažu griješim li - knjige ljudi rođenih u Bosni koji su se raselili i pišu drugdje. Štojaznam, ne računam ni sebi stripove pisane za američko tržište pod hrvatske stripove, kontajući valjda kako djelo pripada onoj klimi u kojoj mu je dano da nastane.) A bosanska književnost, ako sam dobro razumio tuzlanske mi domaćine, nije u sjajnom stanju. Lani je, kažu, u Bosni objavljeno četrdeset i nešto knjiga. "Kao, u Tuzli?", pitam. "Ne", kažu, "uopće." "Kao, četrdeset i nešto knjiga bosanskih autora?", ne vjerujem im ja dalje. "Ne", kažu, "uopće." Pa ja i dalje ne vjerujem, još dok ovo tipkam mislim kako smo se valjda sred galame i iznad dobre hrane ipak krivo razumjeli. Četrdeset i nešto knjiga, od toga pola u Tuzli, ukupno sedam dječjih u godinu dana ... A u Hrvatskoj četiri i pol tisuće CIP-ova, slikovnice se ni ne računaju; u Srbiji, mislim, skoro duplo. To je treći razlog što sam htio da mi se Đedovićeva knjiga svidi. Reć' nekoj od par tisuća knjiga da ne valja ne djeluje odviše okrutno, djeluje kao plijevljenje korova. Udariti na knjigu koja sama predstavlja više od dva posto godišnje produkcije djeluje mi kao šutiranje oduzetog laneta, kao maltretiranje prvašića. Djeluje mi neopravdano. Pola mi mozga viče da odšutim, ali mi fašistička predanost samonametnutoj dužnosti nalaže da nastavim pravdajući se kako je svakako bolje o knjizi govoriti nego šutjeti. Odšućene knjige ne postoje dok se još ni jedna nije utopila u pljuvački: više ih se ustobočilo, nije jedan moj napad za ogađenu knjigu zainteresirao prolaznike više od lauda. Dobro, onda, dosta izmotavanja. Što ne valja s BULBULOM? Pa, u jednu ruku je sve u redu ... Đedović piše lijepo, onim tečnim stilom koji se svakih nekoliko redaka teži odmetnuti u rečenicu koja zvuči poput narodne mudrosti, postojeće ili tek smišljene. Nešto kao Jergovićeva proza, ali s manjim odmakom, manje kritična, i možda mrvicu - vokabularom, temama - nametljivije bosanska; usmena tradicija kao zapisana da se ništa ne zaboravi i ništa ne zametne. Uz to, Đedovićeve su teme ruralne i pune motiva koje nigdje drugdje (a kako ću, kad Bosance nisam čitao preko dvadeset godina) nisam vidio. Pravo su malo blago tuđih ljudi, drugih običaja i stranih slika. BULBUL je zanimljiva knjiga, na svoj način svakako vrijedna. Ali? Da, jeboga ja ... ali. BULBUL je knjiga kratkih priča, a u kratkoj je priči - mislim da je to rekla Nancy Kress - prva rečenica obećanje čitatelju, ona koja određuje o čemu priča jest i čemu se možemo nadati. Iz prve rečenice slijedi prvi odlomak, iz njega prva stranica i tako dalje dok obećanje dato početkom ne bude ispunjeno. Ne kažu bez vraga da su kratke priče zeznute za pisanje. Đedovićeve prve rečenice još i vode u drugu, ali priča koju započnu bude često ostavljena i prije kraja prve stranice kako bi se započela neka druga te kako bi sve zajedno završilo kao neka treća. Što bi se još i trpjelo kad bi među njima postojala veza. No, čemu priča "Kakva šuma, takvi i zečevi" počinje obiteljskom poviješću junaka, osim što se možda u Bosni tako priča, od Mehmed-paše pa naovamo? Čemu završava pismom predsjedniku lovačkog društva kao da je kakva humoreska, a ne tragedija što je do tada bila, osim što možda u Bosni između tragedije i komedije nema razlike? Kakve veze ima vilinski završetak "Nestanka Taiba Varge" s paranormalnim početkom iste priče i zašto smo čitali brojne anegdote koje s nestankom nisu imale veze ako nam je naslov obećavao priču o nestanku ... osim ako je u Bosni tako da se više ne zna što je bitno ni što iz čega proizlazi pa se jednostavno kaže što se ima i ostavlja se slušatelju neka prebire koji će zaključak sâm iz toga izvaditi? Možda se u Bosni ne priča kao u ostatku svijeta? Pogledajmo malo bolje naslovnu priču, "Kad se Bulbul vratio". Priča počinje zgodom o Edibu Duvnjaku koji je nakon smrti sina i žene samo htio umrijeti, a onda mu je Bog dao drugu šansu, drugu ženu. Do sada: dobro; nije nešto, ali barem nije konfuzno. Nato se naslovni junak počne pitati što bi bilo da nije bilo, a to je već konfuzno jer se meni iz priče o Edibu Duvnjaku nameće sto pitanja samo ne "što bi bilo" jer da nije bilo kako je bilo ne bi se o Edibu Duvnjaku ni pričalo pa se ne bi ni pitanja postavljala. Ali, idemo dalje: Đedović nas odvodi u predratni Osijek gdje je Bulbul s još dva druga počinjao život JNA oficira kad ih je omeo rat i poslao na razne strane. Nakon detaljnog opisa školovanja i početka rata dolazi zbrzan dio u kojem jedan od drugova ubije drugoga, a Bulbul se počinje pitati "što bi bilo". Što je isto okej, nije nešto, ali je unutar sebe dosljedno. Jedino što i dalje nema veze s pričom o Edibu Duvnjaku osim piščeve želje da ih utrpa u istu priču. A "Bog daje drugu šansu" i "što bi bilo" jednostavno nisu ista priča. Čak ni da Bulbul meditira "zašto Edibu druga šansa, a ne meni" ne bi bilo dobro jer Bulbul nije u priči učinio ništa zbog čega bi se trebao osjećati krivim. Niti je ubio prvog druga, niti ga je osvetio ... Nije učinio ništa, a potuljeno sjedi tijekom cijele priče o svome povratku (pri čemu, usput budi rečeno, nije jasno radi li se o povratku iz vojske ili povratku iz rata, po čemu je taj povratak uopće bitan kad se sve u priči događa prije povratka i zašto uopće pričamo o Bulbulu kad je daleko najdosadniji i najnezanimljiviji lik u cijeloj priči) i gleda u sivi zid. Ali valjda je u Bosni danas tako: stoji se pred zidom i krivi se sebe jer nitko drugi nije ostao. Podmuklo sam i nehajno, na samom početku, BULBULA opisao kao "knjigu za koju nitko nije čuo". To je istinito samo iz moje kroatocentrične perspektive jer Đedović je objavljivan, višestruko nagrađivan i antologiziran autor. Onaj tko nije, poput mene, opsjednut formom i logikom, onaj tko knjizi prilazi voljan kopati za draguljima a ne odmah se s ulaza žaliti na šljaku, naći će u BULBULU jedan nepoznat, zbunjujuć, ništa manje vrijedan svijet. Jedan pogled kroz oči Bosne. (mcn) |