(Martin Amis: POSLJEDNJI DANI MUHAMEDA ATTE; Magazin Jutarnjeg lista, 9. rujna 2006.)
Mislim da sam čuo za Martina Amisa, iako ga do sada nisam čitao. Doduše, možda ga brkam s Kingsleyem Amisom kojeg vjerojatno isto nisam čitao. Ili jesam, ali samo mislim da sam čitao Evelyna Vaugha? Nema veze, poanta ovog uvoda jest u usputnom zapažanju kako netko može biti "vodeći suvremeni britanski pisac", kako kaže Jutarnji, napuniti skoro šest banki, a ostati kompletno nerigistriran radarom nekoga tko je više-manje redovito čitao kroz skoro dvije trećine tih banki.
Piše li se previše? Čita li se premalo? Gdje su otišla vremena kada je mogao biti načitan svatko tko se trudio? Je li, kako kaže Steven Grant, izbor prevelik da bi ijedan medij više bio masovan? Možemo li se uopće dogovoriti oko globalno bitnih knjiga?
POSLJEDNJI DANI MUHAMEDA ATTE, ako ste pomislili da možda na to ciljam (postoji glagol "natociljati", je li? što znači? ili ga brkam s "ratosiljati"?), nisu ni knjiga, a ne vjerujem ni da su bitni. Mali je to misaoni eksperiment, uobličen u priču i plasiran u novine povodom pete obljetnice dana kada su nam, nakratko, Amerikanci bili simpatični.
POSLJEDNJI DANI MUHAMEDA ATTE su okej priča, ali ne i naročito zapamtljiva priča. Amisa je očito (ako nije narudžba bila u pitanju), mučila tema terorista i 11. rujna kao što svakoga od nas pomalo muči (ja sam napravio strip kojeg možete pogledati ovdje) pa se s njom dohvatio u koštac i, čini mi se, ipak izgubio. Jer, ako mu je cilj bio objasniti što je Atta radio u Portlandu, za svoje me objašnjenje nije zainteresirao. Objašnjenje lijevo, objašnjenje desno, na ishod nije utjecalo. Cijela druga polovica priče zapravo je stilska vježba tijekom koje smo se poanta i ja promašivali. Možda nisam trebao čitati na pun i dremljiv želudac, a možda i stvarno nije nešto.
No, u prvoj sam polovici priče podvukao tri rečenice. Nisu ni one zemljotresne, ali su mi bile zanimljive. Treća je pitanje "je li šeik (Osama) spreman umrijeti?" i jasna je sama po sebi. Toliko očita, štoviše, da je baš zato i treba podvući. Često se, naime, pitamo zašto je itko spreman umrijeti, a puno se manje pitamo o onima koji to nisu spremni - dok pišu povijest tuđeg umiranja. Valjda je to normalno, u koži bismo ovih drugih radije bili, kad bi izbor bio naš.
Druga potcrtana rečenica govori o džihadu kao "najkarizmatičnijoj ideji (Attina) naraštaja" i zvoni istinito. Kao što nam nedostaju bitni pisci, pisci koje baš moramo čitati, tako nam ovih dana i desetljeća nedostaju i velike ideje. Ne umire mi se nešto naročito, ali dio mene svakako žali za idejom zbog koje bi bilo vrijedno umrijeti ili se makar za nju boriti. U nedostatku iste (ili uslijed vlastita slijepila) grčim se oko trećerazrednih ciljeva - boljitka domaćeg stripa ili SF-a - okruženom posve razumljivom nezainteresiranošću suvremenika.
Prva potcrtana rečenica, pak, čini mi se kao zrno iz kojeg je niknula Amisova priča. Osama u jednom trenutku ne pita Attu je li spreman umrijeti, je "vidi odgovor na njegovu licu". Možda zbog pogoleme putovničke Attine fotografije kojom je Jutarnji opremio priču, nisam mogao ne misliti kako je Amis dugo zurio u isto takvu, iščitavajući hladnoću i prezir iz natečenih kapaka i stisnutih usana. U fotografiji je vidio ono što je želio vidjeti, drugim rječima, popustio je istom impulsu osude drukčijeg kao i svi koji na Muslimane redom gledaju kao na teroriste. Ma koliko je pokušavao razumjeti, popustio je predrasudama i to mu je srušilo priču.
Nemam pojma što je mislio Muhamed Atta u svojim zadnjim danima, minutama, sekundama, ali mislim da to još uvijek ne zna ni Amis. POSLJEDNJI DANI MUHAMEDA ATTE su zato promašaj koji ni svim svojim rečenicama nije dosegao istinu pojednostavljenog, patetičnog, ali iskrenog gnjeva i zaprepaštenja izrečenog u stripu Franka Millera nacrtanom odmah po padu tornjeva, a prije no što se Miller prepustio sljepoći radikalnog patriotizma:
"Zlo mi je od zastava. Zlo mi je od Boga. Jer, vidio sam snagu vjere."
(mcn)
Post je objavljen 20.09.2006. u 23:12 sati.